Lorena Vojtić | Oaze tame

Nikad se 

nisam strašila 

mraka, ja ga 

živim otkako 

sam postala.

Neprestano osjećam 

kako mi bučno

pucketaju kosti,

dok me nemilosrdno

guta rahla zemlja.

Previše (ne)svjesna 

svoje beskrajne smrti,

tonem u astral,

odzvanjajući krikom

ultimativnog 

nezadovoljstva.

Poput uklete 

pjesničke aveti,

nespašeno tumaram 

ljubičastim hodnicima 

gotičkog uma...

Ondje dolazim do

žalosne spoznaje

praiskonih temelja.

Čak ni za nas,

nesretne sanjare -

esencija svega 

nije stihovanje

dovijeka.

- osma knjiga -