Lucijana Živković | Dobro ili loše

                                          

„Već kasni, vlak je odavno trebao stići,“ zabrinuto je gledala na sat Lana. „A da ju zovemo?“ predloži Nina. „Jesam, ali je mobitel isključen.“ „Vjerojatno joj se u vlaku ispraznila baterija.“ Prijateljice su čekale Tanju koja je trebala doći na sutrašnji ispit. Bila je apsolventica i samo je dolazila na ispitne rokove; nije si mogla priuštiti stanovanje u metropoli.

„Ako ne dođe, propade joj ovaj ispitni rok,“ komentirala je Lana. „Ma doći će,“ odgovori Nina i pristavi kavu. „ Samo što nije, evo, čekat ćemo je s kavom.“

U boravak su dopirale posljednje zrake sunca i djevojke otvore vrata balkona kako bi u sobu ušla toplina lipnja. Balkon je bio okrenut dvorišnoj strani bloka zgrada i unutar te kocke bilo je malo dvorište s nekoliko ljuljački. S balkona bi djevojke vješale opranu robu na zajednički konop sa stanom s bočne strane. 

„Što misliš,“ upita Lana Ninu, koja se udubila u svoje misli, „koliko bi se tu priča dalo ispričati, mislim samo u ovoj našoj zgradi?“ Nina slegne ramenima, a Lana nastavi: „ Znaš da je nekidan susjeda opet imala žutu minutu i mužu sva odijela oprala u perilici s centrifugom?“ „Kako znaš? upita Nina. „Pa vidjela sam je kad ih je vješala na konop. Kao da ih je netko prožvakao. A tek ona iz podruma?“ „Šta je s njom? Nina će. „Kad bih ja znala. Ali kažem ti da nešto s njom nije u redu,“ opet će Lana. 

„A što nas briga. Imale bismo i mi svojih priča,“ zaključila je Nina želeći prekinuti takav tip razgovora. “Neka svatko radi što hoće,“ bilo je njezino geslo.

Stan u kojem su bile kupili su roditelji djevojaka kad su pošle studirati. Naime, bili su braća pa su podijelili trošak, a njih su se dvije odlično slagale. Bio je star, ali nakon renoviranja udoban. Najvažnija im je bila blizina fakulteta jer su uštedjele na prijevozu. Svaki su dan pješačile i tako usput održavale kondiciju. Tu i tamo dolazila bi Tanja s jednog jadranskog otoka, inače prijateljica s grupe, polagati ispite koji su joj ostali nakon što je apsolvirala. Kada je dolazila, uvijek je boravila kod njih.

Tanja je bila prirodno lijepa djevojka i to je dobro znala. Šminkala se malo jer joj to nije bilo potrebno, ali je uvijek bila sređena. One su se znale našaliti na njezin račun: „Vani padaju sjekire, ali Tanja ima uvijače na glavi i uskoro je spremna za izlazak. Ništa ju ne može omesti, a da bi iz stana izašla nesređena.“ Iako visoka, pokreti su joj bili gracilni i iz nje je zračila neka skrivena nježnost koju je rijetko kome željela otvoreno pokazati. Zbog toga, a i snažne volje i karaktera, nije baš imala mnogo momaka. Kao da su se bojali samopouzdane djevojke kakva je bila. Njoj je to odgovaralo jer nije bila posebno luda za vezama. „Kad dođe onaj pravi, vjerujte da ću znati,“ rekla bi..

Kava je bila dopola popijena kada ih trgne reska zvonjava na vratima. Iako su očekivale Tanju, zvuk zvona digao ih je iz fotelja i obje su pojurile u hodnik. „Evo je!“ viknule su u glas i otvorile vrata stana.

Tanja je rastreseno i nekako odsutno ušla u hodnik i pozdravila ih bez uobičajene prisnosti. „Jel’ se što dogodilo?“ upita Lana. „Ma ne, dajte da se bar raskomotim. Što ste navalile?“ 

naljuti se Tanja. „Brinule smo se jer te dugo nema,“ odgovori Nina. „Skuhale smo kavu, ali se već ohladila,“ reče Lana pokušavajući nešto otkriti. „Jel’ vlak opet kasnio?“ 

Tanja ne odgovori već požuri u boravak. „Dajte tu kavu!“ nervozno reče vadeći kutiju s cigaretama. „Moram zapaliti.“ Po torbi je tražila nešto i napokon izvadila punjač mobitela. “Ispraznio mi se,“ reče. 

A djevojke si nadoliju još kave, namjeste se u fotelje čekajući što će Tanja reći, gdje je do sada bila. Ona nije žurila. Popivši par gutljaja već hladne kave upitno ih pogleda: „Što ste se vas dvije namjestile kao u kazalištu? Očekujete predstavu?“ „Ne, nego barem priču,“ u šali će zainteresirano Lana. „Nekako si nam sumnjiva, jel’da?“ retorički će okrećući se Nini. „ Pa malo da. Ali ako neće reći, nećemo inzistirati,“ odvrati Nina. „Ja bogme hoću!“ usprotivi se Lana, „volim priče!“

Tanja preokrene očima i tobože ih ukori: „Dajte djevojke, uozbiljite se! Doživjela sam nešto, a ne znam je li dobro ili loše.“

„Kako ne znaš? Tko bi onda trebao znati?“ šaljivo će Lana. Tek sad su napeto iščekivale što će Tanja reći. „Daj već jednom počni,“ zahtijevale su.

„Dobro. Mogu reći da sam srela onoga pravog, onoga za koga sam rekla da ću znati da je pravi kad ga sretnem. E, pa to je taj!“ započne Tanja gledajući sanjivim pogledom negdje u daljinu. „A tako, sad smo se pretvorile u uho,“ iznenađeno će Lana, a Nina zakoluta očima. Nije voljela čačkati po tuđoj intimi. No poslušat će, dabome, što se to dogodilo prijateljici. Znatiželja je ipak prevagnula i ona se namjesti udobnije kao da očekuje priču za laku noć.

„Sreli smo se u vlaku, to ste mogle zaključiti. Tražila sam slobodno mjesto i ugledala poluprazan kupe. On je sjedio do prozora, a uz njega jedna žena s djetetom. Ali ne njegova, naravno. Djevojke, kad su nam se oči srele, znala sam da je to on. Duboke, a blage, pune nekog čudnog razumijevanja. Bila bih mu u taj tren povjerila svoj život.“ 

Lana se usredotočila na Tanjinu priču ne trepnuvši, a Nina je samo gledala nekako sjetno. Možda se i ona prisjetila neke svoje davne ljubavi. „I što je bilo dalje, je li te primijetio,“ požurivala je Lana priču. „Naravno, on mi je pomogao podići kofer. Ali trenutak je prošao, kao da je nestao. Bio je to kao neki val koji te ponese pa pusti da plivaš ili se utopiš. „A meni se čini da si se ti utopila, zar ne?“ prekinula ju je Lana. „Daj šuti, ne prekidaj je,“ umiješala se do sada tiha Nina, „dozvoli da čujemo sve pa ćemo onda komentirati.“

Tanja zahvalno pogleda prijateljicu i nastavi: „ Brzo smo zapodjeli razgovor, da vam ne dužim. Uglavnom, rekao je da je u nekoj misiji i da sutra avionom ide dalje. No danas je doputovao kako bi se sutra stigao ukrcati na jutarnji let. Razgovarali smo kao da se znamo čitav život: o meni, o njemu, o poslu, o fakultetu, o stanju u svijetu i o putovanjima.

Vlak je k’o  za vraga vozio brzo, bez zastajanja i vrijeme koje smo imali brzo se istopilo. Meni je bilo kao da su mi sve lađe potonule. Kada je vlak stao, neka neobična tuga me obuzela i jedva sam sišla na peron.“

„ Ako vrijedi ono pitanje ispočetka,  je li to dobro ili loše, onda bih rekla da je loše,“ opet prekine priču Lana.

„ Nije još sve gotovo. Pitao me kamo idem i kad sam rekla, iznenadio se jer i on ide u tom pravcu u hotel gdje će prenoćiti. Razgovor je trajao i dalje, ali nekako plaho i nesigurno, kao da oboje nešto čekamo. Razmišljala sam ima li šanse da ga nekako zadržim.  No sve je bilo samo tren, moje puste nade. Ali kad smo stigli do hotela, stali smo u namjeri da se pozdravimo. Duboko se zagledao u moje oči. Nikako se nismo uspjeli pozdraviti. Jedno smo se vrijeme tako gledali, a onda me uzeo za ruku i ne pitajući ništa bez riječi me poveo prema ulazu hotela. Poslušno sam hodala uz njega kao da smo skupa cijeli život.“

„Ajme, stvarno si išla s njim?“ obje djevojke će u jedan glas. Pogledale su se ne vjerujući da je baš Tanja tako postupila. „ Dalje, dalje!“ zapalila se Lana kao da se to događa njoj.

„Ušla sam s njim u hotel. On se prijavio na recepciji i otišli smo u sobu. I dalje maštajte, preosobno je za podijeliti bilo s kim.“ „Čak ni s nama? Pa najbolje smo ti prijateljice,“ reče Lana. „ Daj pusti je, kao da ti treba nacrtati što je dalje bilo,“ Nina će puna razumijevanja.

„Vraže jedan!“ nije se dala smiriti Lana, „tko bi to pomislio za tebe.“ „A što to?“ ljutito će Tanja. „Jel’ to nešto loše, biti s nekim u koga si se zaljubila?“

„Naravno da nije. To se zove ljubav na prvi pogled,“ uzme je u obranu Nina.

„Skuhaj još kave, Lana, grlo mi se osušilo,“ zamoli je Tanja. „Ali nemojte bez mene početi“ upozori ih Lana i požuri u kuhinju pristaviti kavu. „ Neću počinjati kad je tu kraj. Razmijenili smo brojeve mobitela i evo me kod vas s malim zakašnjenjem i velikim upitnikom,“ nekako puna sumnje zaključi priču Tanja, ali ipak sjetno gledajući kroz vrata balkona.

Nastala je šutnja. Kao da sve razmatraju događaj i traže odgovore: je li to dobro ili loše kako se na početku pitala Tanja. Lana donese iz kuhinje svježu kavu i one se udubiše svaka u svoje misli. Miris se ugodno širio sobom, a oblačići cigaretnog dima, jer su sve tri pušile, dizali su se prema nisko spuštenom lusteru kao u nekom kasinu. 

„I kako se sad osjećaš?“ zabrinutim će glasom Nina. „Ne znam. I sretno i tužno. Kao da se ipak nešto od mojih snova ispunilo, kao da sam znala da će se nešto dogoditi, dogodilo se i kraj,“ odgovori joj Tanja. Opet utonuše u tišinu. Tanjin mobitel, koji se još punio, odjednom zasvijetli. Ona ga uzme i smiješak joj ozari lice: „On je!“ Brzo se udalji u drugu prostoriju.

 Nina i Lana se urotnički pogledaju. „ Nije mu dugo trebalo. Kladimo se što će biti, dobro ili loše,“ predloži Lana. „ Hajde se uozbilji,“ Nina se naljuti, „vidiš da je totalno zaljubljena, a ti bi se kladila:“

Iz sobe se vrati Tanja i već joj se na licu vidio ishod razgovora. „Pozvao me na večeru,“ ushićeno će. Djevojke se užurbaju. „ Brzo se spremaj da te ne čeka već sada, na početku,“ brbljala je Lana i sama vesela, „i molim, bez uvijača!“ povikala je za njom.

 Tanja ode u kupaonicu, a njih dvije pričekaju da ostanu same kako bi još jednom prešle cijelu priču i utvrdile je li taj susret bio nešto dobro ili loše.

„A mogle smo se i kladiti,“ ipak doda Lana.