Mario Kovač | Zvijer

Moj jezik može sipati psovke
Ali može i lizati tuđe rane
Ruka moja može nizati stihove
Ali može i čvrsto stezati bodež
Pleća mi mogu ponijeti cijeli svijet
Ali bič svejedno može slikati na njima
Noge me mogu povesti na hodočašće
Ali živo blato ih može progutati
Um može snivati najslađe snove
Ali jednom možda spali zemlju
Stara zvijer povremeno zna usnuti
Ali je iz sna trgne šapat luđaka
Zato joj prostrimo nježnu postelju
Pročitajmo joj bajku dugu tisuću riječi
Na prstima se iskradimo iz sobe
I molimo Stvoritelja da se ne probudi