Ankica Kale | Usud

Još smo prve tajne šaputali krišom,
još smo pjenu zore razgrtali bosi
i s dúgom smo plavom drugovali sjajno,
s dúgom u njedrima i s vjetrom u kosi.

Predgrađa su bila tijesna našim snima,
uske našem oku sve vale i luzi;
i često smo znali, stati, zaneseni
slušajuć zov vlaka na dalekoj pruzi.

Još pamtim mati, zastalu u slutnji;
zamišljenu, brižnu u večeri duge,
ali već se nađoh, a da ne znam kako,
promrzla i sâma pokraj mračne pruge.

Gomila me bučna ponijela k'o plima
k blistavom vagonu pozlaćena vlaka;
i još sam oči postiđeno krila,
Morinje kad su zvale me iz mraka.

Pruga je koritom otjecala žurno,
i rijekama mnogim već bili smo na viru,
gradovi i ljudi u čudnome nizu
prošli su kroz vagon pri šarenom piru.

Grmjela su brda kad smo, puni gnjeva,
u pljesni tunela, pjevali u mraku,
i kleli smo redom i pjevali pjano
dok smo zadnje nade spuštali u raku.

Pitasmo se tada nebrojeno puta:
da li je to ona obećana pruga,
i s koferima zebli smo u mraku
čekajući neka putovanja druga.

Klopot nas vremena drijemežom omami
dok skretničar, tajni još vodi naše pute,
al' ruke već su umorne nam pale,
i srca više proljeća ne slute.

Tek ponekad vjetar iz dragih mi vala
nemirom dušu napoji do suza;
al' zalud vrisak, zalud grč očaja,
usud me ovaj ne pušta iz uza.

Sad smjerno primam u kutu vagona
svoj dio žući sa medom na pladnju;
o, tko li će me čekat' na kraju perona
kada vlak moj uđe u stanicu zadnju?!