Želite li znati zašto je toliko opasno biti drugačiji, ne uklapati se, odudarati svojim načinom odgoja i ponašanja? Koliki je uistinu plaćen ceh pretjerane dobrote? Sada ću vam iznijeti dugo čuvanu priču, zakopanu u neke naivne godine djetinjstva...
Jednom je nečija kći, u prvi ljetni mračak pala na cestu. Preletjela je preko kormana i ostala tamo dok nije došla sebi. Dva kotača prijevoznog sredstva ležala su pored te onesviještene djevojčice u lokvi krvi. Topla, crvena tekućina, slijevala joj se niz usta, brada je bila razbijena, zubi poprilično nagnječeni, a ruke i noge prepune hematoma i udubina sitnih kamenčića na cesti. Na asfaltu nije bilo ni žive duše, samo su se njezini seoski poznanici biciklima vraćali s nogometne zabave. Ta ista djeca, s kojima je do jučer sjedila u školskoj klupi, sada su joj se podrugivala, ismijavala ju i vrijeđala (kroz iduće dvije godine), uz najgore poklike radosti što joj se to dogodilo. Pošto su ju i ranije degradirali iz kolektiva, vjerojatno im je bilo žao jer je preživjela... Svi su potaknuti radoznalošću i novom temom ogovora - prišli bliže, upirući prstom i cereći se poput hijena, ne bi li ju detaljno promotrili, ali joj zapravo nisu htjeli pomoći. Kakvi mali monstrumi! Pogledom unazad, ti isti posjeduju psihopatske osobine... Nažalost, bila je to prevelika cijena lošeg odabira prijatelja i zlih ljudi koji su ju tada okruživali. Istu su ju večer njezini roditelji odvezli na hitni prijem, te je zadržana u bolnici. Morala je na šivanje donje usne i brade. Taman kad je trebala biti otpuštena kući, vratila se nazad zbog velikih bolova. Tada joj je nateklo područje oko ozlijeđenog zuba; koje je dodatno zakompliciralo cijelu situaciju. Punih tjedan dana joj je glava izgledala poput poveće lopte, da bi se gangrena proširila na područje lica i ispod oka. Prognoze nisu bile obećavajuće. Gnoj je zamalo došao do mozga i usmrtio ju... Nije mogla samostalno jesti i piti, stoga je primala infuziju. Nije govorila, već je jedva šaptala. Liječnici su čekali da uspije otvoriti usta tek jedan centimetar, kako bi ju višesatno operirali. Uspavali su ju, načinili joj dubok rez na vratu, i dugom cijevi izvlačili tu gustu izlučevinu upaljenog tkiva. Iz narkoze se otežano budila, buncajući i mrmljajući nerazgovjetne fraze. Često je plakala, ali nitko osim njezine obitelji ju nije posjećivao. Svi ožiljci umalo kobnog događaja, danas su znatno blijeđi nego ranije, iako i dalje vidljivi - dok su oni na duši vjerojatno neprolazni. Ta uplašena, napuštena i etiketirana djevojčica, sada se nalazi u kasnim dvadesetima, i također ima kćer - koju odmalena uči kako treba biti jako oprezna u čije društvo zalazi, te kome vjeruje. No, ona dvanaestogodišnja jedinica u njenoj podsvijesti - i dalje zazire od većine ljudi, periodično ima noćne more, probleme s povjerenjem i potisnute traume...
Zanima li vas identitet opisane osobe, skrivena ličnost o kojoj se ovdje radi? E, pa vidite... To dijete sam bila ja...
Lorena Vojtić
- ulomak iz osme knjige -
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.