Voljela je ta ljeta kada je, nakon cjelogodišnjeg rada mogla otići k roditeljima u Austriju i tamo provesti čitav odmor bez ikakvih obaveza. Dapače, brat je uvijek uzimao godišnji odmor u isto vrijeme pa su gotovo svaki dan pronalazili neka nova mjesta, koja još, bar ona, nije vidjela.
Monika nije voljela putovati. Rekla bi da voli biti negdje, ali kad bi je netko teleportirao, a ne da mora trošiti vrijeme na put. Tu mrskost prema putovanjima razvila je tijekom mlađih godina kada je kao i sada ljeti posjećivala roditelje. Nije bila svjesna neudobnog smještaja u drugom razredu vlaka na cjelonoćnom putovanju, dok nakon jednog takvog puta nije morala pozvati liječnika da joj dade injekciju protiv bolova u kralješnici. Ležala je nekoliko dana i odlučila da više nikada ne ide drugim razredom već spavaćim kolima.
Istina, razmišljala je dok se žustro probijala kroz gužvu na peronu, tražeći svoj vagon, nije baš ni jeftin ovaj smještaj u spavaćim kolima. No godišnji je odmor i trošak putovanja je praktički za nju sve. Jer roditelji ne dozvoljavaju da ona troši dok je kod njih. I tako, mora se priznati, voli Monika malo luksuza: dvokrevetni kupe u kojem je najčešće sama, bijela i zategnuta posteljina, toaletni pribor i tekuća vode te uslužni pratitelj vlaka. Uvečer na polasku, dogovor oko termina dolaska i upute za sigurnost te narudžba zajutarka. Ona obično naruči kroasan i kavu, što joj je dovoljno dok ne stigne k roditeljima.
Bilo je već vrijeme za kretanje i za desetak sati bit će sa svojima. Stiže ujutro oko šest, a brat će, kao i uvijek doći po nju. Obavivši formalnosti s kondukterom, ona se smjesti na donji ležaj. Osjetila je kako se vlak polagano pokreće i ubrzo je, postigavši željenu brzinu, jurio predgrađem metropole.
Ona navuče zavjesu na prozor, raskomoti se u pidžamu i legne. Sjeti se kako je prošloga ljeta putovala istim vlakom. Bio je srpanj, a na dolaznoj postaji peronski je termometar pokazivao jedanaest stupnjeva, a ljeto je bilo kišno. Zbog toga je i sada ponijela topliju odjeću.
Vlak klopara svojim pravcem ulazeći, izlazeći i krivudajući oko za sad nižih slovenskih Alpa, a kasnije kad prijeđu u Austriju i visokih. Ulazi u tunele i vijuga prugom koju je sagradila još davno Austro-Ugarska Monarhija. Dobro održavana, pruga je i danas sigurna. Sve to zna Monika no ipak ne voli ove vratolomne, dramatične pejzaže. Kao djevojčica, nesvjesna opasnosti, rado je čitavim putem promatrala divni alpski krajolik. No godine životnog iskustva donijele su i svojevrsni strah pred nepoznatim i mogućim, nepredviđenim i opasnim događajima. Možda je tome kriva i njezina anksiozna priroda jer u svemu uglavnom vidi dopola praznu, a ne punu čašu. Zato kad putuje, najčešće odabire noćni vlak, navuče zastore i nastoji spavati do jutra.
Mama je pričala kako su jednom prigodom išli brodom do otočića na Bodenskom jezeru, a ona je čitavo vrijeme imala na sebi prsluk za spašavanje. Taj je strah znači obiteljska odlika. U prilikama kada se išlo na izlete, uvijek je procijenila hoće li biti više stresa ili zabave. Brat je, naravno volio stresne, adrenalinske izlete pa je i nju nagovarao na slične izazove. No sada je već svjestan da je to za nju više muka nego zadovoljstvo. Sad su pak na redu bili muzeji svega i svačega.
I dok vlak svladava daljine, ona se prisjeti šaljive zgode iz jednog od tih muzeja. Brat s djevojkom i ona posjetili su novootvoreni muzej u kojem je bilo toliko šarolikih eksponata da mu nisi mogao utvrditi vrstu. Bilo je tu svega: pretpotopnih životinja i tehnoloških izuma, soba lavine i punktovi s mirisima prirode koje si trebao pogoditi, digitaliziranih naprava i još mnogo čega. Sve smješteno u napuštenu halu neke tvornice na dva kata. U prizemlju je bio kafić za okrjepu. Ako si htio obići sve, trebalo je izdvojiti čitavo popodne, ali je to vrijeme bilo dobro utrošeno. Prilikom razgledanja Monika je promatrala preparirane životinje pretpovijesnog doba. Bile su tu i dvije nalik na koze. Brat je zovnuo svoju djevojku: „Dođi se slikati da budu na slici četiri koze.“ Misleći, naravno na Moniku, mene i ona dva eksponata. Djevojka je poslušala jer je i sama stalno slikala selfije, ali kad je shvatila šalu, naljutila se i rezolutno odbila razgovarati s Monikinim bratom dok nisu izašli iz muzeja.
Najdramatičnija je bila soba lavine u kojoj je simuliran trenutak kad se lavina obruši s visine. Šum i grmljavina, blještavilo i odsjaj sunca na snijegu zaista su prikazani zastrašujuće realno pa mnogi iz tog prostora izađu i prije nego je prikaz gotov.
Moniki se otme osmijeh na pomisao o one četiri koze., a sjeti se i da ju je brat fotografirao dok je svirala jednu vrstu digitalne harfe bez žica. Fotografija prikazuje nju kako dira nevidljive žice harfe, a na mjestima dodira svijetle točkice kao da joj sijevaju iskre iz vršaka prstiju.
Jednolični ritam vlaka uljuljkao ju je u polusan. „Treba se odmoriti,“ pomisli nakratko i već je zaboravila i koze i muzej i harfu. Obuzeo ju je neki spokojan mir i ona se ušuška u krevetu pokrivši se dodatnim pokrivačem jer je u brdskom predjelu puta bilo svježe.
Jutro su popratili zvuci kondukterova glasa koji je budio putnike. Lagano pokucavši, obavijesti je da je još pola sata ostalo do postaje. Ona mu otvori kupe i zahvalno primi šalicu s kavom i upakirani kroasan. „Ako trebate pomoć oko prtljage, tu sam,“ uslužno će kondukter. Ona zahvali i sjedne kako bi popila kavu na miru. Potom se preobuče i obavi nužnu jutarnju toaletu te prtljagu smjesti do vrata. Pokupit će je kondukter. Ovo je posljednja postaja prije ulaska u Švicarsku pa vlak duže stoji.
Jutro je otkrilo prekrasan, već pitomiji alpski krajolik u kojem su se u podnožju planinskih vrhova još pokrivenih bliještećim snijegom, prostirale travnate udoline. Tu i tamo bile su razasute drvene ostave za alat, a pokošena je trava već bila balirana u okrugle valjke. Jurili su pokraj netom probuđenih kuća u kojima je zasjalo prvo jutarnje svjetlo, a ljudi se prihvaćali poslova na imanjima. Vlak je vijugao prugom urezanom u brdo s mnogo tunela dok ga je s druge strane pratila rijeka brzog, planinskog toka.
„Idiličnost kao na turističkom letku, ali stvarna,“ pomisli Monika kad je odgrnuvši zavjesu pogledala kroz prozor. Već je prepoznavala krajolik i u njoj se javi uzbuđenje zbog skorog susreta s obitelji.
***
Nažalost, i ovo je ljeto bilo kišovito. Gradić se smjestio u kotlini i gotovo svakoga dana bio je pod oblacima koji su svoj mokri teret uglavnom istresali u kotlinu. Reporteri su javljali o štetama od obilne kiše- poplavama i odronima zemlje. Sve je bilo vlažno, a bilo kakvi izleti nisu dolazili u obzir. Moniki se činilo kao da joj vrijeme prkosi jer nikamo se nije moglo otići bez kišobrana, automobili su prskali prolaznike, prognoze su bile loše, izletničke destinacije slabo posjećene. Ona se odluči na povratak. Provela je desetak dana s roditeljima i to će za ovo ljeto, nažalost, biti sve. Majka se odmah usprotivila, a i ostali su bili razočarani. No njoj se nije dalo čekati da sunce ponovo zagrije bar nekoliko dana. Jer čitavo je vrijeme na otvorenom provodila toplo odjevena. Kad se vrati, razmislit će o kraćem odlasku na more jer joj je trebalo malo sunca i cjelodnevnog izležavanja uz more dok zrak treperi od vrućine.
Istoga dana, unatoč pokunjenom majčinom licu, ona odluči putovati. „Ostani bar još preko vikenda, roštiljat ćemo,“ pokuša joj promijeniti odluku majka. „A gdje, u boravku?“ pola u šali odgovori ona zagrlivši mamu da je utješi. „Vidjet ćemo se za Božić, brzo će to.“
Ona i brat uputiše se dopodne na željezničku postaju kupiti kartu za tu večer. Iako je htio da ona ostane, poštivao je njezin odluku. No što nisu uspjeli oni, uspio je slučaj. Naime za tu večer bile su rasprodane sve karte za spavaća kola. Poučena prijašnjim iskustvom, nije htjela sjedeće mjesto, nego se odlučila za sutrašnji vlak. Rezervirala je kartu i s bratom se vratila kući. Istina, bilo joj je drago što je bar za dan produžila odmor jer se majka oduševila i odmah počela s nagovaranjem za dodatni produžetak. „Mama, kupila sam već kartu za sutra,“ zaustavi ona maminu argumentaciju. „Dobro onda. Imat ćemo roštilj!“ složi se napokon mama.
Uvečer je bila zauzeta pakiranjem stvari. Bila je u velikom godišnjem šopingu i pregledavala koliko joj je još ostalo mjesta u koferu, kad iz boravka začuje bratov poziv: „ Monika, brzo dođi!“ Ona se prestraši da se nešto dogodilo mami pa požuri u boravak. No majka je sjedila na naslonjaču, a brat je daljinskim upravljačem pojačavao ton. „Pogledaj, ovo je vlak s kojim si trebala putovati!“ objasni joj brat. Potresan prizor koji je ugledala izmamio joj je suze na oči. I zbog sebe i zbog stradalnika koji su ošamućeni lutali oko preostalih vagona koji su bili uokolo razbacani poput lego kockica dok se jedan survao u rijeku. Ozlijeđeni su tražili pomoć, a već su i službe za krizne situacije bile na mjestu nesreće. Naime, nedaleko od polazne stanice, kako su javili, od obilnih kiša nastao je odron na tom dijelu pruge i vlak je u noći iskliznuo iz tračnica. Bilo je ranjenih i nekoliko nestalih za kojima je organizirana potraga.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.