Irena Ivetić | Kamen nije ptica

 

                                               Ivanu B.

Jedna ljuljačka u školskom dvorištu.

Jedna mala svađa.

I jedan kamen u dječjoj ruci.

Ljutnja ga iz ruke ispalila

i on je poletio.

Ali kamen nije ptica. 

Ptica leti nebom,

traži granu,

svija gnijezdo…

A kamen?

On traži 

možda baš tu pticu,

ili nečiji prozor,

nečiju glavu,

nečije naočale,

nečije oko…?

I onda –

komadići stakla,

malo krvi

i puno suza

s obje strane.

Zabrinuto majčino lice.

Kamenu je mjesto na tlu,

a ne u dječjoj ruci.

I neka ostane na tlu,

na tlu po kojem hodamo.

Kroz prozor mašemo

dragim ljudima.

Očima možemo pokazati ljubav

bez ijedne jedine riječi,

upoznavati svijet oko sebe,

čitati…

Naočale u tome pomažu

nekima od nas.

A kamenu 

je mjesto na tlu,

ne u dječjoj ruci.

On nije dostojan

dječje ruke.

On nije dostojan

tvoje ruke.

Neka ostane

na tlu.

Jer kamen

nikada, baš nikada

neće moći biti ptica.