Ankica Kale | Lišće Jeseni

Po pločniku šljapće, šušti u kosi,
kroz krošnje gole
vjetar ga nosi –
crveno, rumeno, žuto.

Međ' ružama neba
roj šareni pleše
kolo u igri
što kraja nema;
o, živote hudi,
zar si samo sjena
i lišće ovo kog jesen ti uze,
mudrost je sva tvoja?!

Umorna koračam,
dok grad sve mračniji biva
i ruže neba sad su crna krila;
pod šibom vjetra
kresta jablana se svila
nad put.

Zastajem zdvojno;
pred tuđom kućom
tuđ je prag,
i plač već me guši
al' dršćući ćutim
u duši lišće dubok
prostrlo mi sag.

Po pločniku vije
i šušti u kosi
i list već sam suh
i vjetar već me nosi.