Petra Podhorsky | Definicija ljubavi

 

„Zvono nije zvono dok ne pozvoniš; Pjesma nije pjesma dok ju ne otpjevaš; Drvo nije drvo dok ga ne vidiš;

Ljubav nije ljubav dok ju ne pružiš.“

Ichak Adizes

Ovu definiciju pronašla sam u jednom priručniku za menadžere. U poslu se susrećem sa svakakvim štivom, pa i ovakvim. Na prvi pogled, ne vidi se neka veza između priručnika za rukovođenje i ove definicije, ali sam ju je autor osmislio i stavio pred kraj knjige (listajući je, jedva sam je uočila).

Danas je jedan od onih dana koji osvanu sunčani nakon beskrajnih dana kiše i oblačnosti. Nisam nikad spremna na takve dane pune ljepote nakon što sam se izležavala i načekala da kiša prođe, nakon što su mi propali izleti i planovi na otvorenom. Nikad nisam spremna na ljepotu nakon ružnoće niti na ljubav nakon netrpeljivosti, nakon godina i godina nesnošljivosti. Većina nas zaista ne ljubi: posao, obaveze, svoju svakodnevicu, svoju obitelj – ponekad napornu i vječno nezadovoljnu, zahtjevnu.

U takvim kišnim i tmurnim danima puna sam strpljenja, tolerancije, optimizma i nade. Kad svanu ljepši dani, ogole se moje nade i nestanu, rasplinu se pred suncem i ljepotom, i postanu nerealne i nevažne.

Sad bismo trebali izaći suncu ususret, i cvijeću; sad bi trebalo udahnuti punim plućima i biti sretan. Ali ja to nisam. Mene živcira sve to i nisam spremna… Ljepše je bilo čekati puna nade te predivne dane, nego sada sjediti pod neonom, dok je vani sunce i zove na planove.

 

U ovoj situaciji, kriznoj, životnoj, moj je plan otići kući i ostati u blizini djece da se moj mali svemir ne raspadne, skuhati nam ručak, ispeći kruh, dati životinjama jesti i počistiti svoje mjesto pod suncem. To mi pričinjava radost i veselje jer je tako slatko gledati kroz prozor van, a nikamo ne trebati juriti – ići s djecom u park, juriti na aktivnosti, niti baš morati sve što sam navela. Da, djeca su veća, samostalnija, ja sam opuštenija… Nema više toliko izazova s tom stranom života. Sad je veći izazov što bolje odraditi posao i uživati u tome te, kada je lijepo, pješice otići kući i malo se razgibati, uživati u cvijeću i proljeću.

Petra više ne trga kruh iz vrećice iz kolica, nego ga sama peče, više ne troši đonove po igralištima i parkovima; više mi ne ulazi pijesak u cipele iz pješčanika, više nema kronične neispavanosti niti umora. Sad je došlo do smirenja i uravnoteženja.

Djeco moja, a tek sam vam sad poljuljana u svojoj sreći! Izbačena iz ravnoteže, jer ljubav koju sam dala bila je darovana. Sad ide sama od sebe kamo treba, pa čak i meni. Kako Hemingway kaže: „Ne pitaj kome zvono zvoni – tebi zvoni“. Sve to, mili moji, radimo zbog sebe, zbog svoje unutarnje ravnoteže i zbog časa i trenutka kada mislimo da više ne možemo dalje. Baš u tom trenutku dolazi do obrata.

Pružati ruke i kad su ti svezane i osluškivati zvono i kad ga ne čuješ (ja ga čujem odlično). Voljeti kad su već sve rane zacijeljele i pripremati mjesto za nove.

Opet hvala mojim roditeljima. Njihov izvor ljubavi je neiscrpan. 

Vaša Petra