Kristijan Modrušan | Trska na vjetru

  

Puše vjetar bačenih sanja,

doziva eho žalosna huka.

Ziba me nježno, i istom sklanja

od mene sunce, okrutna ruka!

 

Lijevo-desno, lelujam stalno

ko rogoz, šaš, il stabljika cvijeta.

Tako sam malen! - uzdišem jalno

gledajuć nebo, zrcalo svijeta.

 

Kraj vode, u mulju, daleko od svega,

godine donose praznu samoću.

Živjet, umirat, na dolu brijega -

istina danju, istina noću.

 

U ovom kolažu prirodna lanca

koji se vrti svud isponova,

ja sam tek mjed povrh katanca,

sanak u svijetu beskrajnih snova.

 

Korijenje moje slabo je, krhko.

Možda ću uspjet još jednom udahnut

plućima punim, željno i drsko,

a onda, doskora, posve usahnut.

 

Zato zapuši, vjetre, za mene.

Zadnji put, preko korita mrska.

Ponesi me dalje, iznad koprene,

negdje gdje nisam obična trska.