(kolumne iz časopisa
„Pljesak jedne ruke”)
Jutro je i popila sam svoju kavu. Novi je dan.
U prethodnima sam vrijeme posvećivala svojem poslu i traženju
zanimljivih impresija, a neke su me i same našle.
Vozila sam se biciklom na posao, i rekreativno. Bez
kacige. Inače smo zakinuti za svijest o važnosti kaciga i o tome koliko je
opasno voziti bicikl, pogotovo kada te ponese brzina i neke potisnute brige.
Naš je prijatelj tako prešao Anđelima. Danas je dan
Arhanđela i ja sam konačno svojega upoznala. (Angel, to nisi ti, no može biti
da si jedan od glasnika).
Anđeo,
dolazi od grč.
ἄγγελος „poslanik, vjesnik“, što
je prijevod od hebr.
מלאך malakh „poslanik, vjesnik“; posuđeno i u lat.
angelus, engl.
angel.
Pomislite koliko je puta bilo gužvi, problema naizgled
nerješivih, kratkih rokova… Nemate otkuda platiti režije, dugove, ne ide vam
posao? Osjećate se napušteno i usamljeno, a svatko bere svoje brige.
Osobno, našla sam se pred
zidom već
odavno, kada sam ostala bez sluha. Kak' bum ja sad?
Nisam imala pojma kako se funkcionira s ostacima
sluha. Mislila sam da je sve što propuštam jako bitno i da je velika blamaža i
sramota to što niš' ne kužim.
No, u sebi, znala sam da
nešto sigurno razumijem i znam, i da ne sumnjam ni najmanje. A to je da sam
ostala živa, i dokaz
je bio da razmišljam, čitam, pišem, crtam, pa i pjevam, „sklepavam“ stihove,
učim strane jezike i pamtim. A najvažnije je bilo – privlačim ljude, i stvaram
odnose sa njima, učim od njih, komuniciram, poslužim im kao „veza“, dam im
ideju, inspiraciju… Povezana sam s njima.
Tako smo svi s ponekim „nedostatkićem“ ili bez njega,
uvijek zbog nečega blagoslovljeni nekim talentom i sposobnošću koji su nam
dani, koje smo naslijedili, koje smo osvijestili i zbog kojih nas drugi
prepoznaju.
Anđeli su za mene neodvojivi od osoba (ima ih cijela
vojska, imaju imena, pomoćnike, a možete im i sami nadjenuti nazive, ovisno o
tome kojeg trebate i u čemu vam pomažu), premda netjelesni, itekako su
prisutni. Kada smo bili djeca, imali smo male prijatelje, likove iz priča i
bajki, junake. Odrastajući, postajemo onakvi kakvi smo željeli biti, barem
približno. Tko kaže da nismo sačuvali svojeg „prijatelja anđela“ ili više njih,
kasnije, već ih zaboravivši, kada nas je život odveo u svom smjeru?
Rado ću poslušati opet svoje male prijatelje, jer ih
čujem. Neki mi govore kroz mene, a neki kroz ljude kojima sam okružena. Koliko
su me puta jedna od kćeri ili neka kolegica, mama ili prijatelj podsjetili na
to što je bitno, što moram sad učiniti, koja je to važna sitnica koju moram
obaviti; dali mi ideju da nešto promijenim ili jednostavno – odmorim, zatvorim
oči i ponovno se susretnem sa svojim Glasnikom.
Pisala sam u jednoj kolumni o Glasniku i, evo, i sama
sam to već zaboravila. No sigurna sam da zato i pišem, i da ste ovdje da čitate
– da me podsjetite.
Vaša Petra
O autorici:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.