Klementina Svetec | Bijeli Mercedes

Jednoga tmurnoga jutra ona je sjedila u redakciji, u svome uredu, i tipkala nove vijesti. Netko je poginuo. Započne ona vijest. Nije bilo dobro. Briše sve i nastavlja ispočetka. Jedna osoba poginula u nesreći. Nedostaje kakvoj nesreći. Automobilskoj. Dobro zvuči. Jedna osoba poginula u automobilskoj nesreći. Muška ili ženska? Jedna muška osoba poginula u automobilskoj nesreći. Zašto muška? Zašto ne ženska? Statistika kaže da više muškaraca umire na cestama nego žena. A žene su neoprezni vozači. Možda ih zato manje strada. Jer ne voze. Eto naslova novog članka: Jedna muška osoba poginula u automobilskoj nesreći. Zapravo, još nije bila sigurna je li muška ili ženska osoba. Nije htjela čekati potvrdu te je nastavila pisati vijesti prema svome osjećaju. Osoba Mercedesom udarila u stup. Auto je neprepoznatljiv. Nakon obdukcije znat ćemo više. Opširnije vijesti kasnije. Koje je boje auto? Bijele. Zašto bijele. Jer bijele. U redu. Osoba bijelim Mercedesom udarila u stup. Zašto baš stup? Zašto ne u branik? Zašto nije upao u rijeku? Zašto baš stup? Jer stup. Dobro. Osoba bijelim Mercedesom udarila u stup.

Čita članak. Komentira članak. Ne sviđa joj se. Ona ne bi tako napisala. Bilo bi mnogo dramatičnije, naprimjer: MUŠKA OSOBA POGINULA U NESREĆI! CESTE ZATVORENE! Ali to je bilo tako tipično za članke. A ona nije voljela tipično. Ona je drugačija. Posebna. Jer tako mora biti. Nije došla na svijet biti jedna od svih. Došla je biti drugačija. A to je značilo i isticanje, dramatiku, paniku, privlačenje pozornosti. Nastavlja čitati članak. Nakon obdukcije opširnije. Osoba koja je poginula u nesreći zove se Igor Abramovič. Ustaje istog trena s crne, visoke stolice. Noge su joj se ljuljale kao da je na ljuljački. Nije mogla

dodirnuti stopalima pod kada je sjedila. Mala je. Niska. Ustaje, stolica padne, i ne vjeruje. Pa to je njezin kolega iz redakcije. I to mora saznati iz članka. Premišlja stvari, premješta misli u svojoj glavi. Ne, to ne može biti istina. Sada je bio ovdje. Prije pola sata. Čekaj da vidim gdje je imao nesreću. Čita članak. Nesreća se dogodila na dionici E65 u blizini Rijeke. Unesrećenome nije bilo pomoći. Ne može biti. Krenuo je kući. Kamo je išao? To je na drugoj strani. Ostvaruje se vizija njezina započetog članka.

Odijeva jaknu i izlazi iz redakcije, rastresena, pred vratima zapali cigaretu, one male, u plavoj kutiji. Misli, cigarete će pomoći da se smiri, no stvaraju joj još veći stres. Nastoji svladati svoje misli po glavi, ugasiti cigaretu i krenuti van. Nekamo. Bilo kamo. Negdje daleko. Razmišlja kamo je mogao otići. Zašto druga strana. Prema Rijeci. A ne prema kući. Gdje god mu kuća jest. Dolazi do parkirališta, do svog plavog Volva. Nije bilo crvenog na prodaju. Sjela je u njega. U autu je bilo vruće pa skida jaknu i stavlja je na zadnje sjedalo, a svoju zelenu torbicu na sjedalo pokraj, na suvozačko. Kamo da idem? Tamo gdje je on ili kući? Izašla je s parkirališta i skrenula lijevo. Kada je došla do rampe, otvorila je prozor automobila i izvukla karticu te je prislonila na uređaj. Rampa se dignula i ona je prošla kroz nju. Nakon deset minuta izašla je iz grada. Uputila se na autoput. Na dionicu E65 u blizini Rijeke vidjeti bijeli Mercedes i unesrećenog. U međuvremenu je stala na benzinskoj crpki kako bi popušila koju i okrijepila se. Tamo je vidjela još nekoliko novinara. Možda su išli vidjeti nesreću, a možda su baš oni pisali o njoj ili pak možda nisu ništa znali o nesreći. Svejedno, sjedne natrag u auto i uputi se na još jednosatnu vožnju.

Kada je došla i stala na zaustavnu traku, nije bilo ničega. To je bilo čudno. Pogleda na mobitel: Prije dva sata se dogodila nesreća. Nemoguće da su u dva sata sve očistili. Umišljam li ja to? Uključi internet i potraži ponovno taj članak. Nema ga. Pretraži druge novine. Nema ga. Pa treće. Nema. Nigdje vijesti o Igoru. Što se dogodilo? Je li sanjala? Zove Igora, ali on se ne javlja, čak se ni govorna pošta ne javlja. Šeće po autoputu tražeći naznake nesreće, ali sve je čisto kao suza. Sjeti se svoga započetog članka, bijelog Mercedesa i izmišljenog događaja. Možda je stvarno samo umislila. Ipak, nije to tako lako zaboraviti. Sjeda u auto i traži gdje se može okrenuti. Prođe još pola sata kada naiđe na nesreću. Onu pravu nesreću. Ali to je bio drugi auto, druge boje te ženska osoba. S jedne strane joj je to bilo olakšanje jer nije Igor, a s druge strane se pitala gdje je, dovraga, on. A za ženu joj je bilo žao, ali nažalost smrt je neizbježna. Kada je napokon našla mjesto gdje se može okrenuti, uputila se njegovoj kući. Još jedna duga trosatna vožnja.

O autorici:

Rođena sam 4. lipnja 1997. godine u Varaždinu. Nedavno sam završila Filozofski fakultet i stekla zvanje magistra hrvatskoga jezika i književnosti te magistra lingvistike. Uz pisanje i lektoriranje bavim se i sportom, odnosno plivanjem. Dokaz sam da gluha osoba može učiniti sve što zamisli. Vodim se prema Horacijevoj izreci „Carpe diem!“ što znači „Iskoristi dan!“