(ilustrirala Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.)
Malo ogovaranja
Sjedimo Gordana i ja i ogovaramo prijatelja.
— On je
pravo dijete! — kažem, smijem se i obje se smijemo.
— Dobro
si rekla! — prihvaća moja prijateljica kad se prestala smijati — Ne posprema za
sobom, žena mu sve mora spremiti i pripremiti. Samo što ne ide na posao
namjesto njega.
— Ih,
koliko takvih ima! — nastavljam ja mudrovati — Samo da im je kauč i televizor!
O jednome ću sigurno napisati roman.
— Ja
sam pisala o jednom drugačijem. — tvrdi Gordana, pružajući mi knjigu.
Neven je otac, suprug i veterinar. Zaista nije od onih koji provode dane uz televizor. U slobodno vrijeme se radije bavi nečim vani. O njemu Gordana piše u romanu "Totalna zavrzlama". On je taj koji je za tu zavrzlamu najveći krivac. Ali dok sam stigla do raspleta, još nekoliko puta sam razgovarala s autoricom.
Još o razlikama
Morala
sam pitati Gordanu Lukačić što točno misli. Primjerice, kad sam naišla na
rečenicu:
"Dobro,
ja sam žensko, on je muško, kažu da postoji neka razlika."
Bilo mi
je nekako slatko razgovarati o razlikama. Moja prijateljica i ja nabrajale smo
muškarce slične Nevenu. Ima ih, naravno, svuda oko nas. A mišljenje glavne
junakinje u romanu „Totalna zavrzlama“ je ovo:
"ali
stvarno, naši susjedi, pa moj ujak, Markov trener i još neki, da ih sad ne
nabrajam, su stvarno dobri muškarci. Svi ih hvale i ništa od onog (lošeg) što
se govori ne bi im se moglo pripisati."
Ta
junakinja, Nevenova kći, ima 13 godina i mudro zapaža. Izvješćuje nas o
razlikama između sebe i njezinog mlađeg brata. Ponekad i između odraslih i
djece:
"Čuju
li oni uopće sebe što govore? Da ćemo vidjeti što je život kad počnemo živjeti?
Pa počeli smo živjeti još u maminu trbuhu. Dobro, ako se to ne računa, što je
onda sa životom nakon što smo se rodili?"
Napetost do napetosti
Vrhunac
zavrzlame zbio se kad je Nina krenula u špijunažu.
"Sjedili
smo iza grma, a u ambulantu i iz ambulante ulazili su i izlazili meni nepoznati
ljudi, a nitko nalik na onu koju čekamo. Ni tata nije izlazio. Čekanje je jako
naporan posao. Sad razumijem kako je onima koji su morali držati stražu u
ratovima. Toliko naporan posao da mi se pričinjavalo da vidim baku, Kralja i
još neke poznate ljude, a normalno da to nisu bili oni jer Kralj ima slomljenu
nogu, a baka nema kućnog ljubimca."
Kralj
je profesor tjelesnog kakvoga bih i ja poželjela. I ne, nije joj se pričinilo,
stvarno je došao pomoći.
"U
čitavoj toj gunguli Kralj je stajao po strani i mislim da mu je istodobno bilo
neugodno što je dio obiteljske priče, ali da je i ponosan što je čista srca
krenuo pomoći Marku koji je za ove napete situacije sjedio u školi."
Bilo je
zbilja napeto. Čekali su pred veterinarskom ambulantom, pa su jurili različitim
prijevoznim sredstvima. Pa su opet čekali, pa su se opet vozili.
O
napetosti govore i naslovi poglavlja, npr.: „Nešto mi je zastalo u grlu“,
„Cirkus u ambulanti“, „Šaptali su u mraku“. A jedan od posljednjih naslova
glasi: „Što vi radite ovdje?“ Sva sam se naježila kad sam to pročitala.
A što
radimo Gordana Lukačić i ja, već znate! Čitamo i pišemo, pišemo i čitamo.
Razgovaramo o onome što smo pročitale i o onome što ćemo napisati. . Nadam se
da i vi radite makar nešto od toga.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.