Ima tome šezdesetak godina kad mi je otac rekao:
- Gospođa Miot je gospođa, a ne drugarica!
- Ali tata, sad više nema gospođa!?
- Ima. Ona je gospođa!
Ulicom je prolazila odmjerenim korakom, blagim naklonom glave javljala se susjedima. Ako je trebalo popričati, dati neki savjet, radila je to iskreno, bez potrebe za dominacijom ili samohvalom. Torbica, rukavice i šešir bili su obavezni dio garderobe. Za svaku prigodu odgovarajuća oprema. Torbice male, velike, sjajne, raznih boja. Rukavice platnene, kožne, vunene, končane. Šeširi svih oblika i veličina. Tamno zeleni šešir sa širokim čipkanim obodom nosila je kad je išla na kazališne predstave. Kad se vraćala s mise iz crkve bila je u nekom drugom svijetu i brzo je hitala svom domu. Moja majka, kao i dosta drugih žena koje su došle u grad, učila je od nje o kuhanju, lijepom ponašanju, ophođenju. Kad je umrla na sahranu je došla cijela ulica. Majka je često govorila: “Nije bio 'ko nije bio!“
Poslije su, prije trideset godina, i naše drugarice postale gospođe. No, još nisam susreo ni jednu kakva je bila gospođa Miot.
A kako i sresti gospođu pored ovih naših unda i tute?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.