Jadranka Göttlicher | Pad

      Ivankin je muž nabavio četiri vrećice kovanica eura i centa, koje su banke prodavale pred Novu godinu. Bio je na to silno ponosan jer ih baš i nije dostajalo. Ivanka ih je spremila ni ne pogledavši ih. Nije voljela novotarije, nije voljela čak ni nove haljine. Radije ih je prekrajala. Ponosila se s tim da od ničega napravi nešto novo. Najbolja je jela napravila kad bi u kući bilo malo namirnica, a najavili se prijatelji. Upotrijebila bi maštu i iskoristila svoju brzinu do krajnosti i bila jako zadovoljna. I svi bi je hvalili, na što bi se ona još više zajapurila. Nije voljela ni kupovati. To joj je bio gubitak vremena. Pred rođendan joj je muž rekao: „Kupi si neku lijepu haljinu na moj račun.“ „Ružna sam mu ili se pravi važan.“, pomisli. Ponekad je poželjela neku novu haljinu, ali bi uvijek zamislila neku jako luksuznu, za koju je znala da si je nikako ne mogu priuštiti, a ne bi ničemu ni služila. Nije to rekla mužu. „Ma, ne znam, vidjet ću. Nemam baš ni vremena.“  A mislila da je bolje biti maštovit s krpicama, nego prihvatiti neki mainstream iz zagrebačkih trgovina.

   Trebala je nataći naočale i razgledati novac s kojim će od sada živjeti. Poštom je stigao i letak i snimke novčanica nove valute. Ništa je nije navelo da to gleda. Kao da će dobrile,jelačići i medeki biti i dalje tu. I sve što je činilo njen život u dobrim godinama. Muž je odlazio na plac i u trgovine. On je to uzimao kao veliki doprinos kućanstvu. Tako je on uronio u novo financijsko doba, a ona tu i tamo platila karticom. I počela se bojati trenutka kad će morati nešto platiti tim novcem. Taj je trenutak  došao kad je trebala nešto iz DM, jednog od mjesta gdje se kućni opskrbljivač baš nije snalazio. Rekao joj je da na povratku u „Klari“ kupi heljdin kruh i točno joj odbrojio kovanice. Stavila ih je u jedan od džepova svoje debele crne trifrtaljne zimske jakne, omotala šal da zaštiti kragnu i da si malo lepršavosti i ugurala rukavice u džep, ako zatrebaju. I zatrebale su. Sporo je hodala zbog operiranih koljena i postalo joj je hladno za ruke. Mašila se za rukavicama i začula zveket kovanice na asfaltu. Sjala je kao zlatnik. Jako vrijedan. Bez njega neće biti kruha. Sagne se da ga podigne i posrne na nakošenom nogostupu. Dočekala se na dlanovima, zapravo na zglavcima. Nesvjesno je čuvala čistoću dlanova za kruh. I čuvala je koljena. Pokušala se osoviti, ali nije išlo. Za to je trebalo imati jake mišiće ili jednostavno kleknuti pa gore. S guzom u zraku Ivanka zazove pomoć. Još prije no što joj je ispala kovanica, vidjela je neku ženu s kolicima za kupnju. Išla je prema njoj. Sada je više nije mogla vidjeti. Osjetila se  posramljeno. Na ulici padaju starci i pijanice. Smogla je snage i nekako se podigla. Čak je u prvi mah pomislila da joj je ona gospođa pomogla. Ali nije. Ta je taman bila sasvim blizu nje. Prepoznala je ženu iz kvarta, koju nije jako dugo vidjela . Djeca su im išla skupa u školu. Ivanka joj se obrati iz želje za kontaktom. Shvatila je po licu da ju je žena tek tada prepoznala. „Noge su mi se odsjekle.“, opravdava se susjeda. Ivanka tad shvati da gospođa Kuzmić jednostavno nije htjela pomoći nepoznatoj osobi. Popričale su o djeci i ostaloj obitelji. Ivanka je tako dobivala na vremenu da se oporavi i povrati dostojanstvo. Ne, ne smrdi na alkohol i sasvim je sabrana, neurološki  zdrava zdravcata, ali dogodi se.

      U DM-u kupila svijetlo plavu vunenu traku za kosu, otišla u „Kaufland“, što nije planirala. Razgledavala police, kupila neke stvari da se nađu i osjećala se sasvim uklopljeno. Evropski. Kupila na povratku i kruh šakom vrijednih novih novčića, vratila se kući. Mužu nije rekla ni riječ o padu. Ni u što više nije bila sigurna.