Darija Žilić | Logori

Prije puno godina,

Baka je izašla iz logora.

Bez dvoje djece.

Bila je vjernica i afežeovka,

Odlazila na mise i na sastanke boraca,

Naučila me sve molitve.

Goranka veli da sam ista ona.

Nisam. Moje su molitve drugačije.

Nekad čitam Bibliju, nekad Kuran,

Čudim se svijetu bez vjere,

A opet, ulazim u crkve samo kad je tišina,

U džamijama bosa, u sinagogi stojim,

Klečim pred oltarom u podne, kad je

Vani snijeg, ili žega.

U Krakowu, New Yorku, Bursi.

Ako pišem, onda i vjerujem.

Nisam jaka kao moje prethodnice,

Ne mogu nositi teret bez prestanka,

Ne mogu tovariti kola, ni zidati,

Mogu pomagati, izgubiti sebe, pa se naći,

Mogu kao druga baka imati velike naivne

Oči, i biti plaha uvijek.

Mogu davati, i nestati kada se zacrvene zastave, i mogu biti odlučna i hrabra,

Sjajno skuhati, i brinuti, kao da sam u

Logoru ružičastom iz pjesme.

I mogu nestati u snu, vidjeti selo i rijeku,

I ujutro biti posve nova, kao dijete,

Kao baka, bez dobi, još žena u magli,

Pogubljena i nađena.