S kodom bluesa i balade

 

Arsen Dedić, ŠTO JE PJESMA MENI (2)

Piše: Martina Sviben

“Sve te vodilo k meni” ispunjena je baš tim momentima prepoznavanja, slutnje i onog jednostavnog a snažnog osjećaja da je netko baš morao upasti u tvoj život, bez obzira na okolnosti. Da je tako jasno i normalno da je tu. Ovako ili onako. Od milijuna ili kojih već brojeva ljudi, taj netko je tu.  Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće... najsnažniji mi je stih, uvjerljiviji od istih pisaca i ploča jer će ljudi koji uživaju u književnosti i glazbi kad-tad nabasati na iste pisce i ploče. E sad, samoće, ti naši demoni kojima ne znamo imena, koje negiramo ili prihvaćamo, koje maskiramo hobijima, aktivnostima, riječima i lažima, postoje u svakome od nas. Kad naiđe netko koga prepoznamo u nekom samo svom trenutku, te samoće dobiju oblik, nejasan, ali donekle materijaliziran, i dolazimo do duhovnoga prepoznavanja.

To prepoznavanje, taj klik, ta sekunda ili više njih, nebitno, to je srž pjesme i takvih odnosa. Kasnije si tumačimo da je tako zbog nečega trebalo biti, iz daljine, iz mraka, još od prvih koraka. Kasnije osvještavam(o) oči i usta, povezujemo to s mrtvim ljubavima i lošim iskustvima, ali teško je ispisljiv i objašnjiv taj trenutak prepoznavanja. Sve kasnije složimo uključujući i razum ili subjektivnost, podjednako, slažemo svoju slagalicu koja gubi onu početnu duhovnu dimenziju. Ne naglašavam kretnje i porijeklo jer meni nisu bitni, mogu biti dio nečije slagalice. Jer ionako nama vlada osjećaj da ga/ju je ionako sve što saznamo vodilo k nama. Sve je isto, sve je kao.

Ili još jednostavnije - izbanalizirano: može li itko objasniti taj trenutak, taj osjećaj prepoznavanja nekoga kao potrebe (koju je rodila samoća)?! Ne može mislim, ja barem ne mogu. Samo staviš u pjesmu.

A ti trenutci, ta stvarnost u koju je netko ušao, to je noćni val koji je nekoga iznenada kao lađu bacio na naš prag, u naš život.

I što onda s tim prepoznavanjem, s tim tako posebnim trenutkom? Ništa. Prođe. Ostane osjećaj koji često izblijedi ili ga posve zaboravimo. Ja ne. Volim pamtiti takve trenutke i sekunde više od kasnijeg trajanja. Kasnije se uključe naplavine svega što nas je oblikovalo, razum, iskustva, strahovi, sebičnost, očekivanja, ego... 

Kasnije je sve drugačije, lijepo ili manje lijepo, ali drugačije.