Jadranka Göttlicher | Štala

   „ A vi, purgeri, gdje ste vi odsjeli?“, upita ih domaćin uz logorsku vatru. On je na divlje kampirao u malom šatoru. „Ma znaš ti to. Većina nas ima tu vikendice, zapravo naši roditelji. Samo je Jana kod svoje tete. Svake godine se nađemo.“, afektirajući odgovori Vlatka Bio je nešto stariji od njih. Izazivao je znatiželju. Ponudio ih je krumpirima, koje su si sami naticali na štap i pekli na vatri. Jana je promatrala toplo noćno nebo i osjećala se mekano i nekako rastopljeno.  Gorana i nije baš pratila. Pričao je o Indiji i Bombayu. Bio i skroman i dominantan. „Sad sam prvi put tu iza mjesta. Da, iza!“ , izbori se Jana kroz smijeh svog društva, koje se cijele dane kupalo, plovilo i navečer plesalo na terasi „Znate, u Bombayu možete sresti ljude iz cijelog svijeta. Pisce, avanturiste, kriminalce i naivne Zapadnjake, željne nečeg novog.“, govorio je Goran.“ I dilere!“, nasmije se Igor. „Imam malo tu. Hoćete li?“ , pokaže prema šatoru. Troje iz društva krenulo je za njim. I Igor. On joj se sviđao. Jana je izvukla svoju ruku  iz njegove. Nije se obazirao. Ostala je sama s dvoje zaljubljenih ljetnih prijatelja. Gledali su je sažaljivo.

    „ Kak je dobro!“, cerekala se Vlatka, kad se društvo iz šatora vraćalo. Dečki su se dovikivali i zazivali jedan drugog. Igor se gotovo srušio pored nje i počeo je grliti. Dozvolila je da joj zavuče ruku pod majicu. Dozvolila je da je žestoko ljubi. Društvo je postalo neobuzdano. Jani su bili strani. Bila je strana i sama sebi. Jesu li joj nešto stavili u koktu? Igor je nestao. Jana je osjetila  da se zadržala vani puno dulje nego inače. Goran je odjednom pritisne na travu. „Pusti me, budalo! Upomoć!“, otima se i čuje svoj glas izdaleka. Goran je gadljivo pusti iz stiska.

      Trčala je do tetine kuće. Vidi da gori svjetiljka u sobi koju dijeli sa sestričnom. „Sigurno se kuća uznemirila!“,  tiho uđe. Blaženka je mirno ležala, slušala radio i čitala jednu od Janinih knjiga za prijemni. Nije voljela njeno zagrebačko društvo. Nije ni imala baš vremena za zabavu. I ona je, kao i svi mladi otočani, radila sezonski. „Zna li teta da sam se zadržala vani?“ Nije nikad imala osjećaj da je kontroliraju. Ali u selu se ipak sve znalo. „Ne!“, ja sam tu. 

    Jana se tiho otuširala na vanjskom tušu. To je uvijek bio užitak, sada ritualno pranje s pogledom uprtim u zvijezde. Nešto je jako krivo.

    Ni jednoj se djevojci nije spavalo. Iskrale su se van u svojim ljetnim spavačicama i krenule na plažu. Sine im da kupe kruh u pekarnici. Radili su cijelu noć i prodavali kruh preko prozora. Znale su da barbe u pekarnici ne razlikuju odjeću za plažu od one za spavanje. Sjele su na kamenčiće i jele topli mirisni kruh. Jana je uživala svim čulima. Nije ništa rekla sestrični. Nije ni trebala.

    „Ti nikad nisi prošla cijelom Ribarskom, zar ne?“, pita Blaženka dok su pile jutarnju kavu na klupici pod kuhinjskim prozorom. Jana klimne. „Hoćeš li da  poslije kave krenemo u šetnju? Svježe je još.“ Baš joj je to trebalo. Da, da.

   „Vidiš ova prostorija ispod verande tvog Igora bila je štala. Za magarca. „Spava li Igor još ili je s nekim u onom šatoru?“, nakratko joj je uletjela misao. I nestala u svjetlu i tišini ulice, koja je vijugala i lagano se penjala. „Većina ljudi je još nedavno tu držala tovare.“ Ribarska je ulica bila lijepa mediteranska ulica s plavim vratima i prozorima. Većina šalaporki još je bila zatvorena. Turisti i vikendaši još spavaju. Iz zadnje kuće, malo odvojene  na vrlo strmom dijelu začula je njakanje. „E, tu sam te htjela dovesti. Mazile smo tovare u djetinjstvu, sjećaš se. Ne bojiš se?“ , rekla je Blaženka iz obzira, ali nije čekala odgovor. „Ive, idemo ga vidjeti!“, povikala je čovjeku, koji je u plavom izblijedjelom  radničkom odijelu okopavao mali vrt. Samo joj je odmahnuo, ne pogledavši ih. 

     Jana je zagrlila magarca i zaplakala.