Tomislav Domović | Zemlja, selo moje malo

Moj djed Franjo 365 puta godišnje slavio je dan planeta Zemlje

Nije imao automobil, svuda je stizao;

napraviti djecu rakiju i sir

Probijati put u budućnosti kojom ću naknadno hodati u brendiranoj plastici

Nije imao ručni sat, zidni je bio dosta da se odredi čas za pokret,

a prva tama zaključak u vilama nad jaslama i zahvalnim blagom

Nije kupovao novine, osmrtnice na telegrafskom stupu bile su vijest o mještanima,

a Biblija izvor novosti kako brat Kain živi u daleku svijetu

Nije imao kupaonicu,

a mirišao je kao hladna voda s česme, mogao je i u crkvu i na svadbu

Što je izvadio iz zemlje ravnomjerno je vraćao u zemlju

Godišnji odmor bile su oči u stablima, period od zelene do plave šljive

Večerima je srkao vruće mlijeko i razmočene žgance i za baku kreirao priloge Dnevnika u glavi

Politika: negdje pucaju glave i srca, negdje gore kuće, hvala Bogu daleko od nas

Zanimljivosti: sva su lastavičja gnijezda puna

Inicijative: posadit ću orah, kad moj unuk bude star kao ja da u hladovini lista

lakše istrpi kolovošku sparinu

Kultura: tu i tamo koja riječ o prošćenjima, vizionarski,

otprilike kao u današnjim hrvatskim dalekovidnicama

Sport: koliko je Mate istrusio gemišta od zalaska sunca do zatvaranja gostionice

Vremenska prognoza (središnji, najnapetiji dio bakinih sapunica): Vedra je noć,

zvijezde šmrču dim iz tvornica, Mjesec pulsira,

bit će vruć dan, bit će rahla zemlja,

valja nam okopati kukuruz i navečer zaliti salatu i peršin u vrtu