Tomislav Domović | Zašto (te) volim

(izvadak iz poeme)

I prohladno jutro promukne natucajući tvoje ime;

objesim proračunato dobru mjeru dobrote o tvoj vrat,

iz grla me zapljusnu primati u estrusu i ženska zahvala:

besmrtnost i plavi korbači oživjelih dojki

Prebrišem stakla bradavica, umetnem ih u okvir mjesečine,

namjestim naočale na nos pa

pišem kao zaljubljen čovjek a ne isisani spermatozoid iz olovke bez erekcije;

očima je svejedno jedu li Medvednice zrak,

proždiru li koranske mostove ili blaguju viške legende,

svejedno je što se proplakuje a što zori u sjeni zemaljske tamnice

Iz tvog srca smiješi se ljubav i ključ međunožja blista nadomak priprostih riječi:

Lijepa si, i pustinja je lijepa dok mana tvojih jagodica pada na strast

Za odvajanje pijeska od soli presudno je koliko osmijeh traje;

ako je jedan život njegov puni krug,

naga i bosonoga zapleši mnome u kući sazidanoj opekama zvijezda

Ulašten sam parket, starinski, od puna drva,

od hrastovine pod kojom Slaveni tesali su prve krevete,

prve križeve, prve kletve,

prve bontone i zakone koga se smije voljeti