Irena Ivetić | Hvala Požegi

 

Kuća do kuće uz cestu dugu, 

selo do sela – sve napamet znam, 

autobus plavi, ljudi i djeca

i nitko od nas tu nije sam.

Pred nama dolina, zelena i zlatna, 

grad otvara srce nama svima,

svi smo mi njegovi i on je naš, 

bilo vruće ljeto il' ledena zima. 

Ulicama znanim mladih ljudi rijeka 

– vodoskok prštavi osmijeha i riječi...

Ruka prijatelja, pogled pun ljubavi 

– čarolija koja svaku tugu liječi.

... Nadom osnaženi ovamo smo došli 

u prepunom autu jedne ljetne noći...

I gledajuć' opet osmijeh svoje djece

pomislismo: Nema toga što nećemo moći! 

U selu kraj Dunava ostalo je djetinjstvo, 

uspomene drage ukrasti nam ne mogu,

ali svoje danas, sutra, prekosutra 

gradit' ćemo ovdje, zahvaljujuć' Bogu.

Hvala Požegi za pružene ruke

i za svaki osmijeh njenih dobrih ljudi,

pjev ptica iz šume dok u snove tonem 

i za svako jutro koje nadu budi. 

Hvala Požegi za šaptave krošnje, 

za zvona sa trga u sutone svježe, 

za ledenu vodu koja žeđ nam gasi, 

za vjeru u ljude koja srca veže. 

Hvala Požegi otvorenog srca 

što su naša djeca sad svoji na svom, 

za svaki cvijet, za svaku riječ, 

hvala Požegi za naš novi dom!

 ________________________________________                                                                                                              

                                                                                                                  

Autorica fotografija je Irena Ivetić