Marina Kljajo-Radić | Zdenka Čavić: Most preko želja

ESEJIZIRANI PUT SPASENJA ČOVJEKA

Nakon četiriju zbirki poezije (tri na kajkavskome narječju), knjige kratkih priča i  romana za mlade književnica Zdenka Čavić obogaćuje svoj književni opus osebujnom knjigom eseja Most preko želja. Sam je naslov znakovita simbolika nadilaženja osobnih prohtjeva i želja koje nudi suvremeni konzumerizam i prelazak na most skromnoga, poniznoga življenja koje rađa duhovnost, kreativnost i radost. To je most života na kojem upoznajemo sami sebe, ali i druge ljude i događaje prepuštajući se spoznajama koje se rađaju iz susreta, kloneći se zamagljenih istina, a priklanjajući se onima čista i blistava uma. Upravo je jedan takav pročišćen i humaniziran um, velikih duhovnih darova, ispisao ovu knjigu koja ostavlja bez daha. To nije knjiga za čitanje i zabavu, za prepričavanje umjetničkoga doživljaja, to je knjiga koja ima krucijalnu vrijednost u očuvanju suvremenoga čovjeka kao ljudskoga bića. Ne možemo ne zapitati se kakva i kolika mora biti čovjekoljubivost da bi urodila spasonosnim riječima i rješenjima svih čovjekovih zabluda, stranputica i stradanja. Samo Ljubav u povezanosti s transcendentnim bitkom može polučiti takav most spasenja satkan od Riječi. 

Knjiga je strukturirana od četrdeset tri eseja koji su kompozicijski tematski povezani. Ta povezanost nije linearna, nego se lomi i motivski grupira kao i čovjekov život, od padova do podizanja, koje je uvijek pobjeda. Kako pobijediti sebe i sve one slabosti koje nam oduzimaju radost i ljepotu življenja, pa i onda kada smo gubitnici i patnici? Autorica minuciozno, filozofski potkrijepljeno, misaono sofisticirano i emotivno dojmljivo prispodobljuje čitatelju iscjeljujuće, spasonosne istine. Eseji su joj tako koncipirani da u njima nema fluidnosti koja će nam izazvati sumnju u njezin iskaz. Zdenka je upravo tu ostvarila ulogu pripovjedača kojemu bez zadrške vjerujemo. A to vjerovanje eksplicitno je njezinoj osobnoj vjeri i iskustvu života. 

Most preko želja mogao bi biti svojevrstan filozofičan vodič modernome čovjeku odanu pomodnome životu i spasilački kolut kojim se može vratiti na put svrhovita življenja. Malo je književnih ostvaraja koji su zaokupljeni masovnome pogibelji pred demonima transhumanizma i destruktivnosti. Čovjek nije više biće duhovnosti i plodnosti, nego izopačena maska osobnoga rugla i sebeljublja. 

Stil je ove autorice besprijekoran, osobit u svojoj rafiniranosti, a simbolika i metaforika stilematski uzorkovita. Biserni nizovi eseja Zdenke Čavić rijetki su u hrvatskoj duhovnoj književnosti, ali ih možemo pridružiti, tematski i motivski, esejima Ružice Martinović-Vlahović, kao i meditativno-filozofičnim i religioznim razmatranjima s. Marije od Presvetoga Srca. Poput Ružičina eseja promišljanja o Bogu sadašnjeg trenutka, mogli bi se i ovi Zdenkini eseji igrom riječi nazvati: Vapaj za Bogom ili Kako pronaći Božje okrilje u ovome trenutku. Sve su to inačice koje su percipirana biblijska istina primjenjiva u svakome vremenu i u svim životima. Zdenka ne piše kako bi se svidjela čitateljima, ona piše iz najhumaniziranije potrebe za spasenjem i očuvanjem čovjeka. Bratstvo je to koje obuhvaća cijeli univerzum svojom nesebičnom ljubavi prema uzoru na Krista. Ova se autorica ravnopravno pridružuje plejadi hrvatskih katoličkih pisaca (Sida Košutić, Štefa Jurkić, Ilija Jakovljević, Mate Ujević…) koji su se, unatoč društveno nametnutome diktatu pisanja i režimskoj strukturi praćenja, osmjelili perom i vlastitim životima svjedočiti vjeru i nadu, kulturu i tradiciju, uzor i progon svoga naroda, iako su mnogi bivali proganjani, marginalizirani, zatvarani, a poneki i ubijeni.

Ova knjiga eseja naprosto traži citiranje. Toliko je mudrih, poetiziranih misli i istina u njoj da kritičar ne može napisati nešto bolje od onoga što je izrekla sama autorica. Stoga slijedi jedan kratki dijagonalni presjek ovoga vrsnoga esejiziranoga teksta. Inicijalni naslov Potraga za smislom uvođenje je čitatelja u ono vječno pitanje koje nas najviše zaokuplja, za što autorica traži i nalazi odgovor iz kojega se rađa život svjetla, a to je spoznaja da je bit i bitak čovjekova života u istinskoj vjeri: „Čistom bespogovornom vjerom pustiti da nas vjera vodi. Da nam bude muza misli, riječi i pera, slika i ispravnog djelovanja. Nadahnuće koja otvara dveri nespoznatljivog kroz darove duha.“

Esej Most preko želja, kako je naslovljena i knjiga, razmatra nadilaženje vlastitih želja koje su naprosto povezane s reklamnim, potrošačkim mentalitetom i materijalnom sladostrašću, što je samo začarani krug, privid sreće i siguran čovjekov gubitak sebe i istinskoga života po Riječi: „Treba znati i htjeti graditi most preko želja tako da se njihovim ostvarenjem proširuje svijest i spoznaja koja nas može usrećiti birajući za nas umjerenost i putove koji su popločeni zahvalnošću što smo baš tu gdje jesmo. U mogućnosti ispuniti se tihom srećom i zadovoljstvom već samim bivanjem i oslobađanjem svojih talenata i potencijala. Zahvalnost je najveći dar koji je čovjek mogao dobiti od Stvoritelja.“ Zahvalnost je temelj na kojemu se gradi most preko želja.

Strah je pošast i demon suvremenoga doba koji se neprestano multiplicira i sprječava čovjeka slobodno koračati na putovanju kroz život. Strah nas zaustavlja, poražava, prijeti i uništava: „(…) strah od globalnog transhumanizma, strah od tehnološkog napretka i pametne tehnologije koja nas polako ali sigurno proždire.“

Dalje autorica razmatra izopačenosti, bolesne porive ljudskoga duha i psihe: drska bahatost, fenomen zavisti i zluradosti koji vodi u Ralje beznađa, a to su gubitak nade, smisla života, pesimizam i depresija. I iz takva destruktivnog i patološkog stanja Zdenka Čavić nudi spasonosno rješenje u osobnom uskrsu naših duša, a onima koji nemaju usađen oslonac vjere i tradicije kazuje da osluškuju svoju nutrinu koja je uvijek nepogrješiva crta djelidbe dobra od zla: „Daje nam blagovremeni uvid u mogućnost povezivanja s nevidljivim svijetom duha ovisno o plodovima koje smo u stanju doseći dosadašnjim spoznajama. Veličanstveno i uzvišeno nas vraća k dodiru sa zapravo magičnim svijetom duha koji vraća ljepotu življenja u naša srca i jača esenciju duše.“

Bogatstvo uzajamnosti, Dveri duhovnosti i Istina nas oslobađa − eseji su koji u svojoj emotivnoj angažiranosti u ontološkoj perspektivi spašavaju čovjeka od svih navala zla.  „Čovjek je slab kao dim“, rekao je davno E. Fromm, jer je prokletstvo grijeha požude ponio u naslijeđe i autorica naglašava njezinu razornu snagu i, kroz distinkciju modernoga poistovjećivanja s ljubavlju, kaže: „Požuda nas mami u krugove pakla“, a: „Ljubav je esencija duše. Kroz nju duhovni aspekt utiče na svijest čovjeka.“ 

Zdenka se analitički osvrće na uzrok čovjekovih spoticanja (Zablude uma) da bi ih potom sintetizirala kao posljedice destrukcije, ali i involvirala spasonosno oslobađanje iz mreže uma. Izlazak je moguć prazneći um od zabluda i uranjajući ga u blaženstvo razumijevanja, pritom zahvaljujući i riječima i srcem na svemu što nam se događa: „To je posebna vrlina s iscjeljujućim svojstvima za ispaćeno srce i dušu koja u nama stvara poput čudesne alkemije eliksir radosti.“ 

Redoslijed je eseja složen po autoričinoj nutarnjoj i poetskoj intuiciji, s ciljem preslagivanja modernoga čovjeka u zdravo i svrhovito biće. Posebice se dotiče današnjega hedonizma i žuđenoga materijalizma (Darežljiva dobrohotnost) ističući čovjekovu primarnu ulogu koja mu je namijenjena stvaranjem. Stoga naglašava važnost i vrijednost maštanja, posebice umjetničkoga, koje se danas sustavno guši nametnutim obrascima življenja. A to i nije život, nego jurnjava u tamu i kaos: „Ako čovječanstvo nastavi tim putem kojim je krenulo, mašta će ostati samo mehanizam obrane što bi uistinu bilo porazno za ljudsku vrstu. Zamišljanje i maštanje je proces koji vodi k stvaranju nevjerojatnih umjetničkih djela i izuma koji čovjeku mijenjaju život.“

Svojim esejima Zdenka nas stubu po stubu penje do spasiteljskoga očuvanja čovještva, ljudskih elementarnih poriva i čežnja. Traganje za srećom uvijek mora biti istinska realizacija i ostvaraj u malim, običnim prirodnim i ljudskim datostima, a to se može ostvariti samo odricanjem od vratolomija za uspjehom i užitkom. Autorica naglašava, citirajući Schopenhauera: „Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu“. Osobito treba istaknuti esej Vječita čežnja kojim je Zdenka eksplicitno ukazala na čitav spektar čovjekovih stalnih, neugaslih čežnji koje nas mogu učiniti sretnim, ali i sjetnim. Njezina transcendentna čežnja i bivstvovanje sjedinjenje je sa Stvoriteljem, a ostvaruje se i kroz umjetničko stvaranje: „ (…) do tada, čeznimo. Izražavajmo kroz nju svoje divljenje i zahvalnost u umjetnosti i svemu poznatom, ali i onome što nam nije dostižno.“

Uz čovjekove negativne čežnje, a time i stranputice veže se Glas savjesti kao „božanska struja svijesti“, Krakovi osvetoljubivosti, Magija praznovjerja i Šarene laži. Sve su to opasni i destruktivni osjećaji i osobine koje nas vode u otuđenje od Boga, ali i od nas samih. Autorica nudi samoiscjeljenje, dar nas samih sebi, kroz Blaženstvo opraštanja.

Eseji koji slijede, zbiljska su neminovnost što nam je donosi život bez pitanja i našega pristanka: „Gorko razočaranje koje prevazilazimo otvorenošću“, kao učenje o putu k boljem, savršenijem, dostojnijem nas. “Zadovoljstvo je u nama“, nije limitirano okolinom, ono je čvrsta poveznica s pozitivnim mislima i osjećajima. „Ako znaš kako biti zadovoljan, bogat si.“ (Lao Ce, kineski filozof, 6. st. prije Krista) Sumnja nas pokreće, poraz nas lomi, ali ga trebamo preobraziti u pobjedu, a nesigurnost je klupko koje se odmotava i sapleće nas na strminama života. Kada se očistimo od svih demona suvremenosti, obuzima nas radost u kojoj spoznaja smisla života dobiva svoju puninu samo i izričito u Ljubavi: „Samo ljubav nam daje radost, svrhu i smisao.“

Još nekolicinu teških duhovnih stanja autorica razmatra kroz neumitni glas savjesti: Teret krivnje i Nemoć paralizira, gdje opet objektivizira spasonosnu ulogu vjere u Boga i vjere u nas same. Vjerovati znači živjeti, unatoč svemu kadri smo prevladati i iscijeliti sve naše ranjivosti i poteškoće. Valovi tuge nadaju se kao pokretači života, umjetnosti, svekolikoga opstanka. „Najljepši su cvjetovi oni koji su niknuli na korijenu boli.“ (Dante Alighieri) 

Tražiti ljepotu u duhovnoj dimenziji, prepoznati pravu ljubav, znati se nositi s usamljenošću znači povezati se s Gospodinom, ne očajavati i s čvrstim predanjem  oslonac naći u molitvi koja liječi sve zakutke naše duše i tijela. Zdenka ukazuje i na opasnost ljubomore, potiskivanja emocija, euforična stanja, prevelike radosti… Dotiče se i kaotičnoga globalističkog društvenog poretka, ali s nadom i optimizmom, uvjerena da Bog ima posljednju riječ u pobjedi dobra nad zlom.

Na koncu su dva epiloška eseja: Putovanje k sebi i Tko smo zapravo jer nas današnji način života odvlači od svega što ontološki i biološki pripada čovjeku i čovječnosti. Stoga, autorica duboko zahvaća, s humanističkoga, egzistencijalnoga i transcendentnoga zrenika, prostore i stanja čovjekova „nestanka“ sa snažnim zagovorom na put povratka sebi, a to je: „Čovjek je most između vidljivog i nevidljivog svijeta. Božanska svijest zatočena u materiju.“ Maestralan je završetak knjige:

„Nova iskustva koja nam se događaju zapravo su most prema našem duhovnom rastu. Most koji nas vodi k Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga.“ 

Ovom je knjigom eseja književnica Zdenka Čavić obogatila noviju hrvatsku  književnost gradeći most prema literaturi modernoga doba; sugestivno i apologetski promišljajući kako spasiti čovjeka od „čovjeka“, nesebično je darovala sebe čitateljima u iskustvenome, emocionalnome, humanističkome diskursu kao most preko kojega je i sama prešla, a njezino je djelo most iscjeljujućih riječi kojim će mnogi doći na put Spasenja.