I nema što već nismo opjevali i rekli,
A stvarnost poput grude olovne rebro žulja.
Na Nebeskoj smo porti uzdarja sitna stekli,
Cvjetica grančicu zlati kapljom svetoga ulja.
I nema što već nismo poklonili i dali,
Ili izgubili putem, slijepi od uzbuđenja.
Čije mrlje na duši već nismo okajali,
Išibani od vjetra i krastavi od trenja.
Podriva vlaga temelj, gdje jorgovan se pjeni,
Mrmor podzemnih voda, crnilo loših vijesti.
Na neizvjesnost dugu stojimo osuđeni,
U ranama osvane usamljen čovjek na cesti.
A vrijeme leti k'o strijela, tamo gdje Ahil kleca.
Kornjača prestiže ga na kraju te balade.
Hoće li barem neki ostati čisti k'o djeca,
Ima li u nama snage za uskrsnuće nade?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.