S kodom bluesa i balade

Sve izgleda izdaleka drukčije / I šta na kraju bidne? (Komunikacija na internetu)

Piše: Martina Sviben

…Ima me za sve koji me zatrebaju, ali sad se konačno mogu slobodno dati bez straha da ću se polomiti, da će me osakatiti grubošću, iznenaditi, isprevrnuti. Ta ja sam sve to već prošla! I smijem se, govorim svojim učenicima lijepe riječi, ispisujem svoje citate, čeznem za nepročitanim knjigama, kvalitetno razmišljam, želim učiti, njegujem svoje tijelo, posvećujem si drugačiju pažnju. I nema u tome sebičnosti, rekoh – tu sam – a vi, kako hoćete. Jedina je razlika od one prije to što znam da bismo mogli dijeliti, ali prihvaćam cijelim bićem da ne moramo i da je to u redu…

Tako sam zaključila kolumnu prije nešto više od dva mjeseca. Iako već danima razmišljam kako  riječima izraziti neka iskustva u međuvremenu, ostajem kod gotovo istog zaključka.

Glagol iznenaditi u tom je zaključku bio pogrešan. Uvijek će me iznenaditi nepotrebna grubost. Glagol isprevrnuti smanjila sam na podnošljivu razinu pa isprevrnutost traje kraće, a bolje i brže hladim glavu. Osakatiti i polomiti savladani su i pretvoreni u racionaliziranje iskustava kojih će još biti. Naravno da neko vrijeme boli.

Već godinama, osim uživo, komuniciram i s ljudima na internetu. Uglavnom je riječ o Facebooku. Nisam od onih koji imaju skroz zatvorene profile - samo ponekad, uvjetovano drugim ljudima koji donose zaključke i presude o mojoj osobnosti i namjerama na temelju onoga što objavljujem, a poznaju me uživo i na neki mi način mogu zagorčati dane. Ne bojim se njihovih presuda i zaključaka, naprosto si olakšam određeno razdoblje. Nisam često mudra na današnji način, ali ponekad bidnem. U takvim je situacijama riječ o, kako sam navela, ljudima s kojima se svakodnevno viđam, ali ih povremeno iziritiraju – ni manje – ni više – uglavnom Đorđe Balašević i moji nadnacionalni i nadregionalni stavovi. Na to više ne treba trošiti riječi.

S komunikacijom na internetu imam uglavnom pozitivna iskustva, pri čemu naglašavam da se u 99,99 % svodi na komunikaciju s prijateljima, poznanicima, učenicima. Samopromocija mi nikad nije bila primarni, pa ni sekundarni, cilj, ali svjesna sam da sam utjecala ne neke ljude, kao i da su rečenice i osjećaji koje su mi povratno izrazili meni podigli svijest o sebi, utješili me, razveselili i postali dio mene jer su mi važni. Samopromovirati nemam što – osim svoje vjere u ljubav, čuda i vremena luda (Anđelo Jurkas), ništa ne prodajem, ne vodim biznis preko interneta, a ne hranim si ni ego – jer to se, realno, ako to osvijestiš – ne može – osobito u mojoj situaciji jer živim u manjem mjestu, radim u manjem gradu, manjoj srednjoj školi pa što god ja napisala, prodavala ovaj ili onaj način razmišljanja i životne istine – većina će me mojih virtualnih prijatelja sresti ili me sreću i znati da to što vide – i impulzivnost, i hrabrost, i lomljivost, osjetljivost i ogromni optimizam – to će dobiti i uživo. To jest moja istina, internet je samo proširio krug. Ne igram zakulisne igre ni bilo kakve druge, ne znam glumiti (to znaju moji prijatelji, obitelj i učenici), ne prodajem nasmiješenog psa, a ni mudrog, onog koji sve zna, koji je uvijek u pravu, kul, osviješten do te mjere da mu je sve jasno. Za mene je internet produžetak stvarnog života i stvarne mene, a problem nastaje kad se drugi tako ne ponašaju.

I ne, nije mi sve jasno, nikada mi neće biti sve jasno o ljudima, životu, prevelik je to zalogaj za bilo koga pa se čudim i čudim onima koji su se uljuljkali u pozciju s koje im je sve jasno. Blago njima. Volim rečenicu: I tako se može živjeti. Svatko ima pravo predstavljati se kako želi, ponašati se kako želi, osuditi, prihvatiti, oprostiti i nositi se sa samim sobom na sve načine koji mu to olakšavaju. I svatko ima pravo reagirati na svoj način. 

Osim što sam ja ona koja utire put, olakšava, ispričava se dopuštajući da je pogriješila… do nekog trenutka. 

Što reći? Sustigle su me pjesme, rečenice koje volim i još neke podudarnosti u stvarnom životu. Poklopilo se moje zvono na mobitelu s riječima/citatima nekih pločnika grada u kojem još nisam bila, ali tamo baš ovih dana putuje Moj Netko. Sustigla me pjesma u kojoj se ne pronalazim, ali punog sam srca šetala Trgom heroja i gledala Lančani most. I u svemu tome, kao pomalo suvišna, ali opet podudranost, pojavila se i pjesma koju sam prenijela na svoj blog 2012. ili 2013. godine. Smjestila sam je tamo među inspirativne stvari kojima se vraćam u povremenim iščitavanjima. Čak sam i zaboravila na nju jer sam autora pjesme s vremenom prestala čitati i pratiti na internetu. Ponekad bih pročitala nešto, može se reći da sam pratila izdaleka, usput, ali mijenjajući Facebook profil, zatvarajući stari prepun loših uspomena na ružne godine koje su mi bile dosuđene da vidim koliko i dokle mogu te otvarajući novi (sadašnji) kao neki simbolički početak, dodala sam i nastavila s tridesetak ljudi koje ne poznajem, ali su mi važni. Riječ je uglavnom o javnim osobama s kojima dijelim strast prema čitanju i ostale interese.

Analizirajući ohlađene glave činjenicu da se tom autoru nisam vraćala u smislu obraćanja pozornosti, došla sam do zaključka da me nije dotaknuo na pravoj frekvenciji. On je talentiran pisac, vrlo produktivan, mnogima inspirativan. I meni u trenutku kad ga čitam. Ali ne ostaje. Ne prima se. To jest činjenica jer samo je jedna njegova pjesma pohranjena u Taj Nikome Osim Meni Bitan Blog. Nisam ga nikad citirala u nekom od svojih raspoloženja u statusima, a moji ljudi znaju da ponekad svoje faze bolje opišem tuđim riječima jer bi me vlastite dublje ranile. 

Nisam poželjela parafrazirati neku njegovu misao ili je ponuditi učenicima kao temu školske zadaće, a inače to često činim. Ni obraditi na neki način i prošvercati ga u nastavu. Ima u mojoj glavi puno pokojnog Blaže Davidovića, svako se malo sjetim njegovih oporih i mrzovoljnih, a tako poštenih rečenica. Spominjem ga jer smo posve različiti – njegov prošli i moj način života, ali to i nije  prava poveznica. Vjerovala sam mu, i naglašavam da je vjerovanje na dulje staze samo moj način povezivanja s ljudima. Spomenut ću i dragog mi, ma predragog Anđela Jurkasa. Nismo se još vidjeli uživo, ali taj me čovjek inspirira već godinama, nasmijava, odvaljuje i vjerujem mu. Povjerenje se dodatno izgradilo u komunikaciji na internetu u kojoj je Luđak svaki put – kad god da sam mu se javila – a bilo je od fora do problema, usluga koje sam tražila za dobro učenika do posve privatnih razmišljanja i dvojbi – odgovorio na svoj uvrnut način, kad je mogao zbog obveza. Nikad grub, nikad ono njegovo u vezi s Đoletom: A imao bi se čime duvati.   

Štoviše, neki je dio njega očito prepoznao moje loše dane pa me njegova ranojutarnja poruka (koju sam vidjela tek kad sam se kasnije probudila) rasplakala: E, ako, kad, išta (tako nekako) zatrebaš, tu sam. Samo da te pozdravim i tu sam. I ne treba filozofirati. Bio je tu kad je trebalo s učenicom odraditi intervju za LiDraNo kasno navečer, ne zamjera što ne mogu njegovu ideju za nešto sjajno za učenike zasad sprovesti, a pitala sam ga barem desetak puta. Nasmije. U zarez. I vjerujem da bi u zarez bio tu i za drugo. Možda i više od nekih ljudi kojima sam svakodnevno okružena i uz, naravno, da nitko ne može u svemu i za sve biti tu.

Moje poštovanje prema Božidaru Alajbegoviću i ono što je i on meni uzvraćao pretočili su se u iskren osjećaj osobnog gubitka kad smo ga izgubili. Moj Najdraži Mrgud s fejsa britkog jezika i jasnih stavova. Pa divna i topla Suzana Matić koja intenzivno proživljava sve svoje i sve tuđe. A što reći o Julijani Matanović? I otkud bi profesorica pamtila sve svoje studentice kojima je predavala, kao meni, jednu godinu? Pa se nasloni na interliberovskom štandu preko knjiga i razgovara o svom madežu i ne vrijeđa ju pitanje A gdje je Pavao?, a Pavao je sjedio ni dva metra dalje, ali ga ja zagledana u njezine tamne oči i onaj preslatki prored među zubima nisam odmah primijetila. I meni zapravo – tek kasnije sam o tome razmišljala – gospodin Pavao Pavličić nikako ne bi u pitanju trebao biti Pavao, ali njezin je način tako topao, svakodnevan, prirodan da je i on najprirodnije bio Pavao.

Moram još spomenuti poznate osobe koje toplo komuniciraju preko interneta poput Slađane Bukovac, Radomira Kujundžića, Marine Vujčić, Slavice Sarkotić, Miroslava Ambruša Kiša.

Svrha ispisanog nije istaknuti s kim od poznatih komuniciram jer ih nema puno, ne trudim se, osim ako osjetim frekvenciju ili me život nekako postavi pred njih. Želim ispisati promišljanje o spomenutom piscu kojeg neću imenovati i komunikaciji s njim. Prva sam se javila. Kao što se i drugima javljam u rijetkim trenucima kad to činim. Ili vice versa. Razlog je bio posve privatan i emocionalno obojen. Nisam mu sjela. Poštujem. S obzirom da mi je mišljenje njegovog prijatelja bilo važno, a i sumnjajući u sebe da sam možda bila (zapravo – jesam) preintenzivna, ispričala sam mu se. Ispisali nešto. Nakon toga smo nastavili komunikaciju s jednom mojom molbom koju mi je napravio, vezanu uz njegov rad i određenu večer za koju sam imala (iz raznih razloga u koje svakako spada i želja da se osobno uvjerim i osjetim ga, dam šansu frekvenciji koje nije bilo) ogromnu volju. Odustala sam od nalaženja te frekvencije i s obzirom da sam najavila svoj dolazak, ispričala mu se iskreno objasnivši razloge. Pozvao me opet na nešto drugo, da osjetim energiju, zanemarivši pritom ono što sam mu navela kao najbitniji razlog. Tad se on javio meni. Moje su poruke uvijek dulje, očito sam poslala u želji da održimo međusobno uvažavanje dvije-tri previše. Ono što je uslijedilo, proizvelo je kratkotrajan, ali intenzivan šok koji je zamijenila ljutnja, a zatim razum. On, neka vrsta terapeuta jer se tako predstavlja, uz to da jako osjeća i nosi sve tuđe – napisao mi je da sam bahata, naporna, da sam ga zamarala time da ću doći prva (a radilo se o drugome gradu i prijevozu i rezervaciji), a onda se nisam pojavila (dobio je iskren ljudski razlog i opet ga zanemario u svojoj osjećajnosti), pitanje jesam li dobro sama sa sobom i imam li s kim pisati??? A zatim je s Ti djetinjasto prešao na Vi. Pri tome napominjem da mi je i opet spotaknuo da se otpočetka nismo našli (iako sam se za prvo javljanje ispričala). Komunikaciju između popratio je emotikonima srca i obraćanjem s Dušo, a zatim se potrudio dati mi do znanja da je odgovarao iz pristojnosti i da priča poput moje na dan čuje stotine.

Poštovanom piscu želim sve dobro u životu i radu. Njegov su talent i rad neupitni, kod mene (ali to sam samo ja) ostaje upitnik nad terapeut. Teme o kojima piše su bitne (iako – opet samo ja – nisam sigurna da ih sve baš tako osjeća i da tu nema i pojačanog ega koji si možda ne želi priznati, na što on opet ima pravo) jer ako mnogima njegova promišljanja pomognu, a svakako hoće, to je sjajno. Poštovanom piscu želim i zahvaliti u ime svih kojima je darovao knjige i besplatne večeri slušanja dobrih misli jer one to jesu. On možda ne shvaća da ne mora odmah odgovoriti iako je uglavnom stalno dostupan na intrenetu. Pa ni uopće. A možda je i od silnih susreta uživo i stotina lajkova izgubio osjećaj da je s druge strane ekrana osoba, žena, nečija majka, nečija dobra duša, nečija ljubav i biće krvavo ispod kože kao i on. I svi. 

Navedeno je iskustvo izracionalizirano, taj pisac, koji se s pravom može tako zvati, nije jedini koji prepoznaje bahatost tamo gdje je nema, a ne prepoznaje emociju i zbrku koje ima. Nastavit ću ga povremeno čitati (kad i ako mi dođe) i podupirati njegov rad jer je u najvećoj mjeri dobar za mnoge ljude kojima trebaju njegove poruke. Ako se nalaze u njima – trebaju im, očito. Bilo što drugo ne trebam napisati jer sam se uspješno i brzinski riješila šoka.

Nastavljam hodati, plivati, čitati i govoriti svojim učenicima lijepe riječi jer će ih život ubrzo poklopiti (ako već nije) i s drugačijima.
Čitateljima zahvaljujem ako dođu do kraja kolumne i podijeljenih iskustava koja i sami poznaju. 

Posebno zahvaljujem našoj dragoj i strpljivoj Sonji (koja i sama kaže – da nisam strpljiva, ne bih mogla uređivati časopis) na načinu na koji komunicira. Kao izraz krajnje nebahataosti jer me život od toga cijepio, i bahatost i impulzivnost nisu isto, zahvaljujem joj i na svakoj kolumni koju je čekala jer budimo iskreni – pa nisam ja jedina koja nešto piše (tek radim na propuhivanju svojih ventila) i nasušna potreba ovog časopisa.

Sretno svima uz najavu da će sljedeća kolumna biti posvećena načinu kako s knjigama i zacrtanim fizičkim aktivnostima bodriti duh bez kojeg bismo bili biljke.