Alen Lisek | Nožni Palac

Sve vas, koji nemate nožni palac poput moga, ljubazno molim da ne pokušavate ništa slično ovome što ću vam sada ispričati. Prošle sam se noći naime, nakon što sam osjetio dobro mi poznato golicanje u nožnom palcu desnog stopala, iskrao iz svog doma dok su mama i tata glasno hrkali. Bila je mrkla noć i takva tišina da sam mogao čuti lupanje vlastitog srca. Palac mi je bridio, ali njemu nije bilo ni traga. Samo je sova revno hukala, a s vremena na vrijeme zalajao bi neki daleki pas.

Iznenada se između kuća prolomio tresak i lom. To je on - stiskao sam svileni rupčić u džepu jakne. To mora biti on. I zaista, ispred kuće obitelji Zvrković pala je kanta, iz nje se rasulo smeće, smrad truleži proparao mi je nosnice i umalo me natjerao na povraćanje. Skinuo sam čizmu i izuo istrošenu čarapu. To je sigurno on - prošaptao sam svom palcu dok sam mu plavi rupčić vezao u plašt. Ukazao se iza kante - garavo lice s dugom masnom kosom i podrugljivim osmijehom. Promatrao nas je jezivim crnim očima. Možemo mi to, ohrabrujuće sam kimnuo Palcu. Naravno, sredit ćemo mi njega, odgovorio je namjestivši opaku facu. 

Prije nego što nastavim, želio bih vam reći par riječi o tome kako je došlo do ovoga. Ljetos sam vidite, otkrio čar bosonogog hodanja po vrućem pijesku. Osjećaj ugode penjao bi mi se kroz noge, pa uz kralježnicu sve do tjemena. Pa još onda kad bih ohladio vrela stopala u plićaku… mmmm prava divotica. Ipak, kada sam učinio taj sudbonosni korak, osjećaj nije bio ni malo ugodan. Palac me strašno zapekao, jauknuo sam, te brzinom munje podigao stopalo ne bih li otkrio na što sam to nagazio. Zbunjeno sam blejao u svoj otisak na čistom pijesku. Na palcu sam pak, pronašao malu crvenu točkicu, koja je očito bila mjesto uboda ili ugriza. Mama je zabrinuto dotrčala do mene, panično me pregledala te viknula tati da hitno ode po auto i odveze nas u ambulantu.

Mhm… mhm, mumljao je stari doktor dok je kroz debele naočale proučavao točkicu, da bi na kraju hladno kimnuo, kratko objasnio da je riječ o benignom ubodu nekog insekta i prepisao mi neku kremicu s kojom ću svakodnevno mazati palac. Mami je laknulo, ali mene je palac i dalje gadno svrbio i povremeno peckao. Čak ni pri povratku s mora nije mi se činio ništa bolje. Naprotiv, izgledao je natečeno i pomalo ljubičasto kada bih ga usporedio s njegovim pandanom na lijevom stopalu. 

A onda me je jedne noći toliko zabolio, da me je trgnuo iz grozničavog sna. Upalio sam lampu kako bih ga pregledao. Izgledao je poput napuhanog balona. Ne sjećam se kako ni zašto sam došao na tu ideju, jednostavno mi je došlo da izvadim crni flomaster iz plastične čaše i nacrtam mu dvije točkice, a ispod njih razvučem krivulju u obliku osmijeha. Zanimljivo, nakon toga je bol naglo nestala. Kada sam počeo tonuti nazad u san, učinilo mi se da sam čuo glasić kako me doziva punim imenom. Davide Moraliću, Davide Moraliću, Davide Moraliću… postajalo je sumnjivo, više nije ličilo na san. Usput, palac mi je opet bridio, ali ovaj puta drugačije. Ne od boli, nego od energije. 

Mama i tata su uletjeli u sobu nakon što sam vrisnuo. Što je Davide? Što se dogodilo? Što ti je? Ispitivali su me zabrinuto, pomalo i ljutito jer sam ih probudio. Ništa, ništa… noćna mora, promucao sam… Ali, lice na mom palcu bilo je stvarno. Njegove su me oči srdačno promatrale, a usta se otvarala dok je pričao o našoj sudbinskoj misiji. Velika se nevolja sprema na naš grad, objasnio je. Zlo biće zvano Treš-men želi pretvoriti naš grad u svoje carstvo – carstvo smeća. Trebao je moju pomoć da ga zaustavimo.

Žao mi je Palče, zavrtio sam glavom, ali ne mogu se boriti protiv zlikovaca s tobom, uskoro će nastava, morati ću učiti, treniram nogomet, nemam vremena za to, a i kako bih sve to objasnio mami i tati. Žao mi je, ponavljao sam dok sam mu brisao lice. Bila je to teška odluka, ali nužna, smatrao sam tada. Nikome nisam pričao o tome, čak sam i sebi lagao da sam sve umislio. Nastojao sam ne razmišljati o palcu, bol je napokon prošla, počela je nova školska godina, a mama je obznanila radosnu vijest da ću dobiti bracu ili seku. Ipak, ponekad bi mi pogled odlutao na njega te bih tada osjetio vrpoljenje u stomaku, kao da mi želi poručiti da sam donio krivu odluku.

Jednog jesenskog jutra probudile su me očeve psovke i mamino iščuđavanje. Poveli su me ispred kuće kako bi mi pokazali naš auto. Inače zelen i uglancan, sada je cijelom površinom prekriven tamnosmeđim muljem koji je zaudarao na izmet. Okolo auta sve je bilo normalno i čisto. Netko je to učinio, zaključio je otac, pronaći ću tog gada. Ma sigurno su neki zločesti dečki napravili spačku, ali kud baš naš auto, dodala je mama gladeći stomak. Meni se uzvrpoljio stomak, ne samo od smrada. Dobro sam znao tko je pravi krivac. Palac mi je zabridio. Tada sam bio siguran, donio sam krivu odluku.

Dobro došao nazad, šapnuo sam mu, oprosti što sam te bio obrisao. Nema problema Davide, vjerujem da sam te šokirao, ne vidiš svaki dan palac koji priča. Sada si se barem uvjerio da sam ti govorio istinu te da je situacija vrlo ozbiljna… Uzeo sam komad plave, svilene tkanine koji sam izrezao iz cjeline u maminoj radnoj sobi (kasnije sam zbog toga zaradio gadnu kaznu) i od njega mu izradio plašt. Pronaći ćemo Treš-mena i poraziti ga, zajedno.

Kada smo sutradan, pri povratku iz škole prolazili kraj jedne neugledne, slijepe ulice Palac me je upozorio golicanjem. Kante su bile srušene, smeće razbacano, a iz vrha piramide smeća izronilo je čudnovato biće. Podsjetilo me je na rakuna, samo krupniji, s dužim rukama koje su završavale oštrim kandžama te raljama velikim i ubojitim, poput one u bijele morske psine. Palac je poletio prema njemu, povukavši pri tome moje tijelo kao vreću krumpira. Htio sam nekako pomoći, ali  nije bilo potrebe jer ga je Palac vrlo brzo sredio plavim laserima iz njegovih malih očiju. Iako nam se činilo prelagano da bi bilo istinito, proslavili smo pobjedu sladoledom u obližnjoj slastičarni.

I zaista, nije bila istina da smo tako lako porazili Treš-mena, rakun je bio samo Smećko (tako smo ga Palac i ja odlučili prozvati), njegov podanik. To nam je postalo jasno kada su se ljudi u našoj okolini počeli sve češće žaliti da su im nestale neke velike i važne stvari, a na mjestu gdje su se nalazile pronašli su samo smrdljivu sluz. Patriku je na primjer, nestao bicikl, Tari vrtna kućica, a Gogiju robot kojeg je izrađivao sa svojim tatom u garaži. Također, sve su se češće pojavljivale misteriozne rupe na cestama, krovovima kuća i igralištima. Palac i ja smo krenuli u potragu.

Nakon tjedan dana pronašli smo gnijezdo Ptice Seronje. Dok smo razmišljali kako joj postaviti zamku, kraj glave mi je proletio projektil koji je, udarivši na zemlju otopio travu i lišće te izdubio rupu veličine šake. Pogledali smo gore. Golema ptica, ogoljena od perja izletjela je iz guste magle. Palac je poletio i tako me spasio od novog projektila. Uslijedila je zračna bitka, pri čemu me je po nebu vukao poput plišane igračke. Odahnuo sam kada joj je spržio krila laserima, pa smo se napokon vratili na sigurno tlo. S vremenom sam se pak naviknuo na letenje, čak mi je postalo uzbudljivo.

Idući je bio Mušičavi. Slijedeći jednu muhu došli smo do kontejnera, kraj kojeg je zujao roj istih, toliko gust i kompaktan da je bilo lako pomisliti kako je riječ o velikom čudovištu. Tisuće muha nas je napalo, jedva smo im umakli. Palcu sam pokazao beskrajno povjerenje kada sam ga spojio na visoki napon. Nije me stresla struja, on je upio sav elektricitet te ga iskoristio da sprži cijeli roj jednim udarcem. Ispostavilo se da je Mušičavi bilo malo, majmunoliko biće kojemu su muhe neprestano izlazile iz usta i stvarale iluziju njegove veličine.

Kantana je bio težak protivnik. Zavukao se u limenu kantu s motoriziranim kotačima i rupom za ruku u kojoj je vitlao poput britve oštar japanski mač - katanu. Palčevi laseri odbijali su se od površine kante. Ne bismo uspjeli bez moje pomoći, jer sam upravo ja povukao konopac i tako srušio na njegu hrpu teških cigli.

A onda nas je, dok smo se šetali parkom zaustavio čovjek u odijelu i kravati kako bi nas pitao za vrijeme. Znao sam da nešto nije u redu, jer je Palac bridio kao vešmašina pri centrifugi. Instinktivno sam se okrenuo te vrisnuo kada sam ugledao Crvonju – golemog, ljigavog crva koji je mogao pucati bodlje iz usta. Izbjegli samo nekoliko bodlji, ali nas je s leđa zapljusnuo gusti, crni mulj. Čovjek u odijelu, kojeg smo prozvali Muljator imao je naime, moć da dijelove tijela pretvara u katran.

Muljator se već sa zlobnim smiješkom nadvio nad mene, a Crvonja se taman spremao ispucati bodlju u umorni Palac, kada ih je zasula kiša kamenja. Bili su to Patrik, Tara i Gogi s novo izrađenim robotom, u rukama su stiskali praćke. Već su neko vrijeme sumnjali da se sa mnom nešto čudno zbiva, pa su me pukom srećom, baš taj dan odlučili slijediti. Robot je nasrnuo na Crvonju, oborio ga na pod i zdrobio mu glavu. Mi ostali smo preuzeli Muljatora. Dok su ga prijatelji gađali kamenjem, Palac i ja smo mu se prišuljali s leđa i zabili mu upaljenu šibicu u potiljak. Naivčine, naivčine, govorio je Muljator kroz zlobni smijeh dok se topio u plamenu, mislili ste da tragate za Treš-menom. On je cijelo vrijeme tragao za vama. Svi mi smo bili samo mamac. Niste dorasli njegovim moćima. Pretvorit će vas u smeće.

Pronašao nas je prošle noći. Da, to je bio on iza srušene kante, Treš-men. Tiho nas je odmjeravao dok je žvakao staklenu bocu. Tu dup, tu dup, tu dup… srce mi je divljački udaralo. Vinuo se u zrak brzinom munje, na leđima mu se vijorio iskidani crni plašt. Uništit ću te Palče, zarežao je i pljunuo na nas bujicu prštajućih komadića stakla. Treš-men je znao da ga samo Palac i ja možemo zaustaviti, to nam je dalo dodatno samopouzdanje. Izbjegli smo napad i uzvratili laserima. Ljudske oči nisu bile dovoljno brze da prate neprijateljevo kretanje. Čas se stvorio lijevo, čas desno, pa visoko iznad naših glava, pa iza leđa, a Palčevi laseri uvijek su bili pucanj u prazno.

Palac je najednom zajecao. Treš-men se smijao kroz žute šiljate zube. U ruci je stezao bič i privlačio nas k sebi. Uhvatio sam se grčevito za stup od ulične lampe. Palac se trgao, očajnički se pokušavao izbaviti iz omče koja mu je prekrila oči. Ruke su mi bili znojne i skliske. Treš-men je jezivo zahukao i povukao nas još snažnije. Hladni metal mi je izmaknuo iz ruke i poletio sam u zrak. U zadnji čas sam s asfalta uspio zgrabiti komad stakla. Njime sam prerezao omču nakon čega smo tresnuli na cestu.

Krajičkom oka primijetio sam upaljeno svjetlo u spavaćoj sobi mojih roditelja. Koljena su mi se odsjekla, a da Palac nije ostao pribran, završili bismo zarobljeni u ljepljivom mulju koji je Treš-men povraćao na nas. Vodi nas dalje, viknuo sam palcu dok smo bili u zraku. Morali smo ići dalje, da me mama i tata ne vide. I morali smo biti brzi, jer sam znao da će, ako provjere u moju sobu i vide nisam u krevetu posljedice biti kobne.

Treš-men nam je bio za repom, prljavim crnim noktima grabio je prema mojim rukama koje su lelujale na ledenom vjetru. Stegnuo sam mišiće i uspio mu zadati udarac šakom u ružnu glavu. To ga je nakratko usporilo, ali čini se i naljutilo, jer se nakon toga namrštio, te izvadio dugu  sablju. Svuššš - zamahnuo je njome na moj vrat. U slijedećem smo trenutku Palac i ja padali velikom brzinom prema tlu. Koja sreća što smo pali u kontejner pun kartonskih kutija! Provjerio sam si glavu, rebra, ruke, noge, odahnuo sam kada sam se uvjerio da je svaka kost na svom mjestu. Ali Palac, iz njegovog je lica tekla vruća krv! Spasio mi je život. Odvezao sam mu plašt te mu njime zategnuo ranu. Dalje ću morati sam, shvatio sam.

Treš-men se prizemljio nekoliko metara od nas. Gotovo je Palče, slavodobitno je spremio krvavu sablju u korice. Pretvoriti ću vaš jadni grad u smetlište. Šepurio se prema kontejneru. A ti dječače, nastavio je, tebe ću ostaviti na životu da budeš sluga u mom carstvu. Samo ću ti odrezati taj iritantni palac. Iskočio sam iz kontejnera. On je isplazio dugi bijeli jezik i oblizao si tanke usne. Objeručke sam stisnuo veliki metalni čep na crvenom stupiću. Upro sam iz sve snage. Treš-men se glasno smijao dok mi se primicao korak po korak. Pokušao sam naglim trzajima. Derao sam se od napora. Kada mi je došao na metar, ispružio je dugu ljuskavu ruku. Ljigavim prstima obuhvatio mi je vrat. Drugom rukom opet je isukao sablju i naslonio oštricu na Palac. Palac je pulsirao…. Vrisnuo sam. 

Teški čep je zveknuo na pod; voda je šiknula iz hidranta. Treš-men je stigao samo napraviti šokiranu grimasu. Mlaz ga je bacio na cestu. Ostao je nepomično ležati dok ga je zalijevao vodopad. Na par trenutaka sam prestao disati. Palac me je strašno pekao. Treš-men se pomaknuo, upro se rukom o beton. Nisam imao plan za dalje. Odigao si je glavu i prsa, stao na jednu nogu. Razmišljao sam o bijegu. Pogledao me je očima punim mržnje. Ne, odlučio sam, neću ga se bojati. Ustao se, glasno je disao. Promijenio sam mišljenje, zarežao je, nećeš biti sluga. Iskopat ću ti oči i pojesti ti mozak…

Glasna buka zatutnjala je ulicom. Kada nas je ugledao, uplašeni vozač je naglo zaustavio krupno vozilo s rotirajućim četkama za pranje ceste. Treš-men ga je nakratko pogledao, a onda se vratio na mene. Voda iz hidranta ga je oslabila, šepao je. Ali i dalje je imao sablju, a bio je i dvostruko viši od mene i željan osvete. Potrčao sam prema vozilu koliko mi je bol u palcu dopuštala, on me je slijedio. Mahnito sam mahnuo vozaču, koji je uto stegnuo šake na volanu i kimnuo. Vruuuum, zagrmila je limena grdosija i pojurila meni ususret. Kapljice vode koje su štrcale s četki ošinule su mi lice kada sam naglo skočio u stranu. A Treš-men, koji je baš bio zamahnuo sabljom na moja leđa ispustio je bolni vrisak kada ga je perač ceste oborio na pod. Grube četke su ga ribale po tijelu, dok mu je pjenušava voda špricala u lice.

Zahvalno sam mahnuo vozaču koji je nastavio svojim poslom dalje niz ulicu. Iza sebe je ostavio slabašnog golišavog čovječuljka koji se sklupčao u položaj fetusa. Digao je uplakane oči kada sam mu prišao. Ostao sam bez svojih moći, šapnuo je, molim te, poštedi me. Drhtao je od zime i straha. Okrenuo sam mu leđa, morao sam požuriti kući da me roditelji ne otkriju, te da se pobrinem za Palac. Putem sam uputio anonimni poziv policiji. Ispred kuće broj 127 u Dugoj ulici leži muškarac kriv za sve nerede što su se zbivali u gradu proteklih mjeseci, objasnio sam.

Laknulo mi je kada sam vidio mrak na prozorima moje kuće. Ušuljao sam se nazad u krevet i odvezao sada tamnoljubičasti plašt s Palca. Palčevo lice bilo je izmuljano krvlju i prljavštinom. Oči i usta su se obrisala. Ipak, rana nije izgledala toliko loše. Krv se zgrušala i zatvorila ju. Biti ćeš ti u redu junače, tješio sam ga dok sam ga polijevao tatinom rakijom i zamatao u sterilnu gazu.

Danas je grad zamirišao na cimet i borove. Još samo dva dana i počinju zimski praznici. Huraaa! Ocjene mi nisu toliko loše kao što sam se bojao. Pomagali su mi prijatelji, a ponekad mi je i Palac (molim vas da ovo ostane među nama) znao šapnuti pokoji odgovor na ispitu. Mama se popodne vratila od doktora, a tata ju je dočekao s roza balonima i buketom ruža. Da, dobiti ću seku! Na Dnevniku su neprestano pričali o zločincu kojeg je policija uhitila prošle noći u Dugoj ulici. Napokon ćemo spavati mirnije, govorio je ponosno gradonačelnik na mikrofon, možemo biti sigurni da ćemo imati čist i siguran grad za Božić… E da, bliži se Božić! Nadam se skupom poklonu, to je najmanje što sam zaslužio. Palac će svakako dobiti nešto od mene, ali to je tajna… ma dobro, reći ću vam, samo da mama ne sazna da sam joj opet rezao tekstil – izradit ću mu novi plašt i dodati masku.