Naša je soba dovoljno mala,
dovoljno velika,
da se ne izgubimo,
široka dovoljno za ples
i svih pet tibetanaca u dvoje.
Puna je istočnog sunca
taman za prvu jutarnju kavu.
U njoj večeramo mjesečinu
i čitamo istu knjigu.
U maloj velikoj sobi
blagujemo iz iste zdjele
prstima koje smo razmazili dodirima.
Iz nje rastu vrata
na mali balkon,
u malu kuhinju,
u zviježđe za zagrljaje.
U kutu dovoljno male
dovoljno velike sobe,
u komodi između
pidžama, ručnika i čarapa
spava mir.
Miriše na rijetko planinsko bilje.
Sat na zidu nikad ne pokazuje vrijeme.
I dok se jutrima
pustimo svatko kroz svoj žrvanj,
naše Mi ima topli kruh. I dom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.