Vraćam se u jesen 1972. iz Zagorja u rodno selo noćnim vlakom. Ponoć je minula kada sam se dodrndao do odredišnog kolodvora. Radosno grabim poprečnom stazom do ceste jer od kolodvora do kuće moram prijeći više od pet kilometara. Već sam iza sebe ostavio dva kilometra. Sela su utonula u dubok san. Nema u kućama više nijednog svjetla, ali ulična rasvjeta je još cijeli kilometar. Idem po običaju cestom jer nema asfaltiranih nogostupa uz cestu.
Iza mene juri automobil. Obično me netko prepozna i poveze do kuće pa čak ako treba proći koji kilometar kraj svoje kuće. Stajem uz rub asfaltirane ceste i podižem ruku.
Mercedes protutnji bez zaustavljanja, a nakon tristotinjak metara naglo prikoči i pođe u rikverc – potrčim da se povezem, ali kada sam dotrčao na dvadesetak metara, Mercedes ode!
Stade nakon dvjestotinjak metara. Pođem i priđem sasvim blizu, a Mercedes doda gas i odjuri pa opet stade.
- Baš si našao vrijeme za zafrkanciju.
Ako me misli povesti neka me poveze, ako neće – tko te šljivi. Neću trčkarati za tobom. Nisam baš takav majmun. Nastavim uobičajenim korakom. Prilazim Mercedesu. Unutra vidim petoricu mladića. Ne poznam ih. Prolazim pored njih, a kada sam odmakao desetak metara ispred Mercedesa, on kreće iza mene i prati me.
Najprije mislim da me netko iz vica hoće prestrašiti, ali mi pod reflektorima postaje sve neugodnije. Ne okrećem glavu, idem odmjerenim korakom, ali kosa mi se polako kostriješi. Ulazimo nakon pola kilometra u selo bez noćne rasvjete.
Mercedes sada odlazi ispred mene i vozi brzinom pješaka, pomalo zastane da ih pristignem, ali povezu dvadesetak metara i stanu dok ne priđem sasvim blizu, a onda opet odu naprijed.
Nakon jednog kilometra puštaju me ispred Mercedesa i prate. Živci su mi napeti. Nervoza. Nelagoda. Strah. Ipak je u autu njih pet, a ja još imam do kuće dobra dva kilometra.
Nastojim biti miran. Sabran. Znam da me provociraju i traže da reagiram, ali se ne dam isprovocirati. Hodam kao da nema nigdje nikoga, a glavu sam digao do neba. Zapet ću za oblake kojih nema ili za zvijezde koje se kriju u tami.
Ne znam tko su ovi tipovi ni zašto me izazivaju. Znam koja su mjesta najbolja za eventualni napad. Kraj potoka nema kuća. Prilazim potoku. Svjetlo me prati u stopu. Prolazim preko mosta. Dodaju gas i odlaze ispred mene. Ipak idem dalje. Za njima. Kao guska za sijenom.
Opet me puštaju i ostaju u mjestu sve dok ne izađem iz dosega svjetlosti farova. Pretječu me i staju ispred.
Jedan otvara vrata i naglo ih zalupi. Na drugoj strni drugi otvara vrata pa ih zalupi.
Idem kao da nema nikakve opasnosti, a bilo ludo udara. Diže mi se srce do grla.
Dodaju gas. Odlaze. Trčim iza poslaganih cigli uz nogostup. Stojim. Čekam. Hoće li se vratiti. Vraćaju se. Projurili su cestom. Okreću se. Vraćaju se. Mile puževom brzinom. Prolaze. Ubrzavaju i nestaju.
Trčim iza zaklona. Dolazi mi auto u susret. Skačem u grabu kraj ceste. Prošli su.
Vraćaju se. Ležim u grabi. Odmakli su. Koče. Voze unazad. Staju. Odlaze. Ustajem. Trčim stazom. Još je kilometar do moje kuće.
Evo ih opet. Skačem u grabu. Projuriše. Očekujem. Ne čuju se. Izlazim iz grabe. Sva sreća da nije vlažno.
Očito je da ne odustaju, ali se spašavam u grabi.
Konačno kucam na prozor. Mama se javlja. Čujem auto utrčim u dvorište. Sretan sam. U kući sam.
Još nekoliko bjesomučnih jurnjava kroz selo. Ne govorim ništa. Znam registraciju. Prijavit ću ih. Ipak odustajem. Policija će njima saopćiti da ih taj i taj, na kućnom broju tom i tom, koji trenutno živi tu i tu prijavljuje.
Odustajem, ali nikada mi više nije palo napamet dolaziti kući u kasne sate.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.