Alen Lisek | Brkata Ilonka

Poštuj učitelje, poštuj starije, poštuj životinje... sve je to Stefan već znao. Majka mu je ta esencijalna pravila ponovila barem sto tisuća puta. Znao je on to sve, a bome i primjenjivao. Bio je naime, prirodno moralan, bez naznaka uobičajene dječačke zlobe. Pozdravljao je ljude u dizalu, komentirao vremenske uvijete, pomagao bakicama nositi vrećice, tepao je novopečenim roditeljima kako su im bebe slatke. Čak je izbjegavao nasilne video igre i grube sportove.

Tako je barem bivalo kada ne bi bio u društvu njegovih najboljih prijatelja - Stikija i Brne. Bili su tako smiješni. Stiki je odlično oponašao retardacije i, da stvar bude bolja, radio je to u javnosti:  u školi, trgovini, pekari, kazalištu... Stefan je nekoliko puta čuo kako ga ljudi kroz šapat komentiraju: „jadno dijete“ ili „pogle ovog frika“, te bi svaki puta pucao iznutra dok bi se suzdržavao od smijanja. Brna je pak bio iznimno nadaren za psovanje. Nije samo imao široki spektar pogrdnih riječi, bilo je tu nešto više - način na koji je to radio. Namještao je smiješne glasove, imao je instiktivni osjećaj za tajming i osjećalo se da sve to radi iz srca.

Stefan naime, nije bio prirodno smiješan. Morao je to uvijek nekako isforsirati. Čitao je viceve na internetu, krao fore od drugih, pa bi ih prepričavao. I dobio bi ponekad pokoji osmijeh. Ali, osmijeh nije bio dovoljan. Kreveljenje, to se tražilo. Stiki i Brna su mu se jedini znali ponekad kreveljiti. I on skupa s njima. Ali, to je dolazilo uz cijenu. Opasne situacije bile su naime, Stefanova specijalnost. Govorili su mu da ima muda, da žrtvuje sigurnost radi humora. Zato se volio družiti s njima.

- Znate li za brkatu Ilonku? – upitao je jednog dana nakon nastave Brna – Ma znate, ona luda baba koju sam ulovio da sere iza škole. Uglavnom, otkrio sam gdje živi. Slijedio sam je do njene kuće, tu je blizu. Hajte da vam pokažem.

Kuća do koje ih je doveo izgledala je zapušteno. Vonjala je na vlagu i fekalije. S krova su prijetili crijepovi, hrđava, pokidana rina je visjela o tankoj metalnoj niti, fasada je bila išarana vulgarnim djelima adolescenata pseudo-umjetnika, iza napuklih prozora virile su prljave zavjese i paučina, a s trulih drvenih vrata se runio lak.

- Znate što bi bilo smiješno? – Brna se već zlobno smiješio – Kada bi netko od vas štakora ušao unutra  i popišao joj se na tepih.

- To bi bila ludnica. – potvrdi Stiki – Ali kuća izgleda stravično. Nemam ti ja muda za to. Što ti kažeš Štefika?

Stefan je hladno kimnuo, iako je osjećao mučninu u stomaku. Dok su ga Brna i Stiki bodrili, približio se vratima i povukao kvaku. Bilo je otključano. Unutra je bilo mračno kao u dubokoj špilji, a smrdjelo je kao u septičkoj jami. Osvrnuo se kako bi još jednom pogledao prijatelje koji su mu ohrabrujuće mahali s osmijesima od uha do uha, a onda oprezno zakoračio dalje u hodnik. Disao je plitko, nečujno, hodao je kao po tankom ledu, dotičući masne pločice vrhovima prstiju. Hodnik je bio dug, puno duži nego što bi jedan hodnik trebao biti. Oči je fiksirao na magličasto svijetlo, za koje je vjerovao da predstavlja kraj hodnika, ali koliko god je koračao nije se činilo kao da mu se približava. Opet se osvrnuo kada je čuo škripanje iza leđa. Brna i Stiki su zatvorili vrata... ili su se sama zatvorila.

Naćulio je uši. Učinilo mu se da čuje hrapavo disanje, ali nije mogao odrediti iz kojeg smjera. Kao da je dolazilo iz zidova. Srce mu je divljački lupalo. Oči su mu bile napete, osjetljive i na najsuptilnije pokrete. Usta mu bila suha kao Sahara, u grlu mu zapela knedla. Magličasta svjetlost se napokon kristalizirala. Bile su to svijeće - desetak crnih svijeća nasumično postavljenih po cijeloj sobi. 

Kada je napokon ušao u sobu, Stefan je osjetio nalet jezive hladnoće. Kroz kosti su mu gmizale ljigave zmije, u želucu su mu skakale žabe krastače. Na starinskom drvenom namještaju promatrao je stare knjige, lubanje raznih životinja, staklenke s fetusima i organima u formalinu, bočice s raznobojnim tekućinama i prašcima, na zidovima su visjele osušene biljke, a iznad glomazne, pohabane fotelje, slika nagog muškarca s jelenjim rogovima. Kraj hladnog kamina pronašao je radni stol na kojem se nalazila knjiga okružena kamenjem s urezanim runama.

Kada je Stefan bolje proučio knjigu, uzvrpoljila su mu se crijeva. Korice su bile kožnog uveza, prednja stranica podsjećala je na groteskno izvijeno ljudsko lice. Pri vrhu je crvenim slovima pisao naslov -  Necronomicon. Na dnu ime autora – Abdul Alhazred. Ovo će se svidjeti Brni i Stikiju, pomislio je i uzeo ju u ruke. No, tada je osjetio neku okultnu energiju koja mu se iz ruku proširila u tijelo. Prošli su ga žmarci. Lice na naslovnici kao da je govorilo – nisi me smio uzeti…

- Šta!? – hrapavi glas zabio mu se u bubnjiće

Knjiga je tresnula na pod, a Stefan se okrenuo na peti da vidi tko je tako gadno vrisnuo njemu iza leđa.

- Šta radiš u mojoj kući, derište!? Diraš moje stvari?

Teško je bilo reći da li je to biće uopće ljudsko, a kamoli je li muškarac ili žena. Duga prljavo-sijeda kosa u rezancima se spuštala niz ispijeno lice, sitne crne oči isijavale su mržnju, a zašiljeni zubi bili su spremni za proždiranje. Ispod kukastog nosa i tankih usana izbijale su rijetke, tanke i grbave dlake, nalik onima koje rastu ispod pazuha.

- Vi ste brkata Ilonka? – promuca Stefan.

- Mama ti je brkata – zareži stvor i ščepa ga koščatom šakom za vrat.

Stisak je bi stravičan. Stefan nije mogao doći do zraka. Stvor mu se unio u facu tako da su mu brkovi doticali vrh nosa. Iz usta mu se širio zadah koji je podsjećao na riblju utrobu.

- Činiš mi se kao dobro meso za Cernunnosovu žrtvu – šapne mu na uho, pa ga snažno odgurne.

Stefan je udario leđima o zid i tresnuo na pod. Dok je dolazio do zraka, krajičkom oka vidio je da stvor traži nešto po ladicama. Pokušavao se ustati, ali kao da ga je neka mračna sila vukla prema tlu. Stvor je pronašao što je tražio. Približavao mu se s dugim bodežom u ruci i prljavim osmijehom na usnama. Koliko god je naprezao mišiće, nije mogao ustati s poda, bila je to nekakva vradžbina, zaključio je Stefan. Stvor je stao pred njega i promrmljao nešto na nepoznatom jeziku. Prislonio mu je oštricu na grkljan.

U tom očajničkom trenutku, Stefanu kroz glavu proleti nešto što je Brna rekao poslije nastave. Stvor se je lecnuo. Stefan se luđački smijao. Maknuo mu je oštricu s vrata i udaljio se nekoliko koraka.

- Prestani! – vrisnuo je stvor – Što radiš!?

Stefan nije mogao prestati. Trbušni mišići su ga boljeli, curile su mu suze, ali nije se mogao prestati kreveljiti. Stvor je bolno vrištao. Bacio je oštricu, pao na koljena i zario lice u dlanove. Stefan je upro prstom u njega i pojačao kreveljenje.

- Neeeee! Gadeee!

Stvor je, vrišteći u agoniji, buknuo u plamenu. Stefan je osjetio da ga čudna sila više ne obuzdava. Podigao se na noge, zgrabio bodež i zario ga brkatoj Ilonki u oko. Još je kratko gledao kako se njeno truplo pretvara u ugljen, a onda je zgrabio Necronomicon i izjurio iz kuće.

- Što je bilo!? Jesi li ju vidio? Jesi li joj se popišao na tepih? Što je bilo!? – zapitivali su Brna i Stiki između valova smijeha

- Nećete vjerovati... Brkata Ilonka je demon. Htjela me žrtvovati nekom njenom vražjem bogu.

- Što!? – umirali su od smijeha.

Stiki se čak srušio na pod i počeo se po njemu valjati.

- Čekaj, čekaj, stani.... – Stiki je dolazio do zraka – Luda baba te htjela ubiti?

- Ubila bi me da se nisam sjetio nečega što je Brna rekao.

- Što? – pitao je Brna s poda – Što sam rekao? Čega si se sjetio?

- Da si ju uhvatio kako sere iza škole – Stefan se zagrcne zbog navale smijeha – Nisam se mogao prestati smijati dok sam je zamišljao u tom trenutku. Ispalo je dobro jer joj je, čini se, moje kreveljenje  naštetilo. Na kraju se zapalila.

Nisu se prestali smijati cijelim putem do kuće. Stiki je nazivao Brkatu Ilonku maštovitim pogrdnim riječima, Brna je pokušavao po Stefanovoj priči odglumiti trenutak kada se zapalila.

- Meštre Steflone, – Stiki mu stavi ruku na rame – danas si naučio važnu lekciju. Ništa nije jače od humora, pa čak ni demonske babe.

Stefan se pozdravio s prijateljima i pošao u svoj dom. Prošao je pokraj majke bez pozdrava.

- Stefane! Pa gdje si ti do sada!? Znaš li koliko je sati? Gdje si bio?

- Hej mama, danas ti je jedna luda baba rekla da si brkata – reče Stefan uz smiješak i zaključa se u svoju sobu.

Iz torbe je izvadio knjigu... Necronomicon. Prstima je prešao preko njenog lica. Legao je na krevet i započeo s čitanjem.