Stjepan Crnić | Vatra i voda

„Znaš, kad malo bolje razmislim, sve mi se čini da si ti taj piroman koji pali kuće po selima.“

„Daj nemoj se šaliti s tim!“

"Ma kakva šala, gledaj, skoro su ti sve slike s motivom vatre, a ova se i zove Vatra i voda.“

„Ma daj, stari, što te spopalo? Vidiš da sam se usr'o k'o grlica od straha da mi taj piroman ne zapali ovu drvenjaru i da mi ne izgore ove slike, a ti me sada zajebavaš!“

„Vidim da si se usrao, ali kad bi netko analizirao ove tvoje slike…“

„Pa nemoj me zajebavati! Jedva sam nagovorio Josipa da sve to sklonim u općinske prostorije dok ne uhvate tog manijaka, a ti sad hoćeš reći da sam ja taj tip.“

„Ma ja se samo šalim. Jedino mi nije jasno što si se ti toliko prepao. Uostalom, vidiš, to bi tebi mogao biti dobar alibi, kao: 'Eto, ja sam i slike sklonio jer se bojim piromana', a u stvari… Ha, ha, ha!“

„Opet ti! Baš smiješno! Znaš što? Da mi nisi prijatelj i da te ne poznajem, stjerao bih te u rodni kraj i otjerao doma.“

„Pa što se odlaska tiče, vidiš, mogao bih se polako spremiti i poći. Mrak je pao, a sve smo složili osim ove Vatra i voda. To možeš odnijeti ovako.“ 

„Čovječe, pa to mi je najvrjednija slika. Zbog nje sam i odlučio sve spremiti. Ako mi zapali kuću, nek' sve izgori, pa i ja ako se ne probudim, ali ova se slika mora spasiti. To ti je moje remek-djelo. Svi kritičari su se s tim složili.“

„A da? Meni izgleda isto kao i sve ostale.“

„E, kad si laik. Pogledaj ovaj prijelaz od požara prema oblacima koji dolaze, to miješanje boja, taj naboj, sraz olujnih oblaka s neobuzdanim šumskim požarom. E, to ti je, vidiš, majstorija.“ 

„Meni ti je majstorija lijepi krajolik ili portret, a ne ove apstrakcije.“

Zazvonio je mobitel.

„Halo!… Ma daj!… Nemoj se zajebavati!... Stvarno!... Gdje?... Dobro, dolazim!“

Ivan stavi mobitel u džep.

„Evo ti ga sad! Netko je zapalio štagalj sa sijenom par kuća od moga ujka. Moram ići, moram pomoći. Dobro da si još tu pa se možemo odvesti tvojim autom. Onako, dušu bih  ispustio na biciklu do tamo.“

„Ma ovo stvarno više nije normalno! Mi smo već četvrto selo. Je li još negdje gori?“

„Ne znam, ujak je izvan sebe. Puše vjetar baš prema njegovoj kući. Boji se da mu neka iskra ne zapali sjenik.“

„Hajdemo! Tko zna je li to sve! Obično su gorjele tri do četiri kuće.“

„Vidiš sad! Ja sam po tebi piroman!“

„Ha, ha, ha!“

…

Ljudi su napravili tri lanca i tako prenosili vodu u kantama do zadnjih osoba koje su bile na ljestvama naslonjenim na krov i polijevale krovište kako se vatra sa štaglja ne bi preko krova prenijela na kuću. Ivan i njegov prijatelj Marko uključili su se čim su stigli.

„Koga vraga nisu štagalj odvojili od kuće? On bi izgorio i nikomu ništa, a ovako pitanje je hoćemo li moći zaustaviti vatru“, komentirao je Marko.

„Ma daj, ne gunđaj! Doći će vatrogasci i onda će se sve riješiti. Važno je da izdržimo do tada. Požurite s tim kantama!“ poviče Ivan.

Nošeni vjetrom, plameni jezičci bili su sve bliže ljudima na ljestvama, no, na sreću, uskoro su vatrogasna kola bila tu. Veliki mlaz vode sukljao je po krovu braneći vatri da se proširi dalje. 

„Čovječe, pa ovo je kao na mojoj slici Vatra i voda. S jedne strane pakao vrućine, a s druge strane potop. Pa sad si ti misli tko će pobijediti.“

„Vatra više nema šanse“, reče Marko i nastavi: „Gotovo je. Što je izgorjelo, izgorjelo je.“

„Da, imaš pravo, kuća se spasila“, složi se Ivan.

Gledali su žeravicu koja se, nošena vjetrom, dizala u zrak. Pratili su put kojim je vjetar nosi. Slušali su pucketanje vatre i šum vode koja ju je neumorno gasila.

„Ljudi, eno novi požar!“ poviče netko.

 Doista, na drugom kraju sela noć su osvjetljavala dva odbljeska vatre. Gorjelo je na dva mjesta. Ivanu zazvoni mobitel. Vidjevši broj, začudi se. Zove ga susjed.

„Halo, Damire.“

„Pa gdje si ti? Kuća ti gori!“

Ivan se skameni. Stajao je kao kip tupo gledajući u daljinu, ne mogavši se pokrenuti ni izustiti ijednu riječ.

„Halo, čuješ li me? Požuri se doma. Pozvali smo vatrogasce. Kažu da su već na terenu. Ne znam kad će stići. Sve će izgorjeti!“

…

Kad je došla vatrogasna ekipa, kuća je već bila u velikome plamenu. Ništa se nije moglo spasiti. Preostalo je još jedino da se zgarište dobro natopi vodom kako vjetar ne bi prenio požar na druge kuće. 

Ivan je bio slomljen. Dogodilo se upravo ono čega se bojao. Potpuno bez osjećaja, gledao je u zemlju ispred sebe. Isključio se iz svega. Nije mogao vjerovati da je to zbilja, a ne samo ružan san iz kojega će se probuditi.

„Idemo, Ivane!“ pozvao ga ujak.

…

Ležao je u krevetu i prebirao po mislima. Njegov je život izgorio. Više od četrdeset godina stvarao ga bojama i sada, u jednoj noći, u svega par sati, sve je nestalo. Da je barem jučer odnio slike na sigurno. Kuća ionako nije nešto vrijedila. Suze su navirale na oči. Sve što je imao, nestalo je u glupoj igri nekoga idiota koji se igra paljenjem tuđih kuća. Njegov je život nestao u vatri, upravo onakvoj kakvu je stvarao u svojim djelima. Pa ipak, u njegovim je djelima voda dolazila kao spas, snaga koja je uvijek i na vrijeme ukrotila vatru, ali noćas, baš kad je njemu trebalo,  nije uspjela.

S prvim zrakama jutra požurio je na zgarište. Hodao je po natopljenu pepelu. Gledao je u mulj koji je napravila voda nadajući se da će iz njega izroniti njegovo remek-djelo, njegova Vatra i voda.  Uzeo je nagorjelu letvu i razgrtao po natopljenome pepelu. Ničega nije bilo. Napokon je shvatio da je ostao samo pepeo.

'Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti' proleti mu mislima rečenica koju je slušao na sahranama. Uvijek ga užasavala ta rečenica i pomisao na smrt. Samo prah i pepeo ostaje. Pa čemu onda život? Zašto je on uopće živio? Zašto je uložio svoje vrijeme u nešto što je sada pepeo. Bolje bi bilo da je sjedio na obali rijeke, tu nadomak kuće, i lovio ribe. Pogledao je uokolo. Sve je izgledalo kao i uvijek. Sunce je izašlo i svojom svjetlošću budilo prirodu, a ptice su cvrkutale veseleći se novomu danu koji upravo počinje. Izgleda da nikomu nije bilo važno to što se noćas dogodilo, nikomu doli njemu. Bacio je letvu na zgarište i teškim korakom pošao na obalu rijeke, na mjesto gdje je danima sjedio i gledao zalazak sunca, na mjesto gdje je uvijek pronalazio ideje za nove slike, iznova crpio snagu za novi korak u životu. Tu je napravio prvu skicu za svoje remek-djelo.

Sjeo je na deblo srušene vrbe i zagledao se u rijeku. Voda je tekla uobičajenim ritmom. Činilo mu se da je život rijeke bezbrižan, upravo radostan. U njoj je smiraj, spokoj. Njoj vatra ne može ništa. Ne može ju pretvoriti u pepeo. Rijeka je život! Voda koja pobjeđuje vatru. Upravo onako kako je on to dočaravao kroz svoja djela.  

„Da, rijeka je voda, a voda je život!“ reče, digne se i dođe na rub obale, na dohvat vode. Lice mu se ozari radošću. Stajao je i gledao vodu kako se veselo igra valovima obasjanim ranojutarnjim suncem, a onda je skočio u rijeku i zaplivao prema sredini. Nakon nekoliko metara prepustio se struji da ga odnese daleko, što dalje od ovoga mjesta. Prepustio se riječnim virovima da ga odnesu u novi život. 

________________________________________________

• Objavljeno u Zborniku radova hrvatskih zavičajnih književnika (2017. -  2020.), Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 2022. godine