Došao sam iz grada taman pred sumrak i brzo odjurio u voćnjak. Susjedova je trešnja bila zrela. Veliki crveni plodovi neodoljivo su se ljuljali na blagome povjetarcu. Naokolo ni žive duše. Nisam vjerovao sam sebi. Bila je to prilika koja se ne propušta.
Uskoro sam sjedio u dvorištu pred kućom. Zrakom se širio sladunjavi miris trešanja s Jurine trešnje. Polako sam udisao uživajući u njemu punim plućima. Slavodobitno sam jeo trešnje. Napokon se ostvario moj dječački san. Uživao sam u trenutku koji je trajao. Ekipi ću se javiti sutra. Što javiti? Pozvat ću ih na trešnje. Bio sam zadovoljan, upravo sretan! Baš su slasne ove trešnje, upravo onako kako smo maštali svih proteklih godina.
Kao klinci krali smo trešnje svugdje po selu, ali do Jurinih se nije moglo. Sjedio bi on ispod stabla od rana jutra do mrkla mraka. Čak su mu i jelo donosili. Tih je dana doslovno živio u voćnjaku. Kao da je otišao na ljetovanje. Samo je njegov sin mogao brati trešnje. Odvozili su ih u grad, a za nas iz sela nije ostajalo ništa. Tek su ptice uspjele pobrati nešto na vrhovima. Sjećam se kako sam stajao kraj ograde i maštao da će ptici ispasti trešnja iz kljuna. Uzalud. Molili smo Juru da nas pusti na trešnju.
„Imate svoju!“ bilo je sve što je znao reći.
Jednog je predvečerja, ranije otišao u kuću. Preskočili smo ogradu, popeli se na prve grane i taman kad je izgledalo da ćemo nešto dohvatiti, Jura je doletio s palicom. U panici smo popadali s trešnje. Dohvatio me po leđima. I sad osjećam tu bol. Pobjegao sam zajedno s ostalima i shvatio da su mi u cijeloj zgodi pukle hlače. Čekala me dodatna porcija batina kod kuće.
Neka, neka! Večeras sam sve nadoknadio. Napunio sam dvije velike vrećice. Hmmm. Baš su super. Ovakav okus doista nema ni jedna druga trešnja. Sutra ću ujutro prošetati do susjeda i ponuditi ga trešnjama. Njegovim trešnjama! Bit će to vrhunac moje pobjede. A još kad se to razglasi selom, bit ću kralj!
Ispljunuo sam košticu. Neka pčela zaustavila se na trešnjama. Umirio sam se. Prestao sam jesti, disati! Baš mi je sada trebala pčela. Sav sam se blokirao. Oblio me znoj i uskoro sam bio mokar kao da sam na jesenskoj kiši. Vratila su se sjećanja na jedno toplo proljeće prije mnogo godina. Igrali smo se skrivača. Sakrio sam se iza susjedove trešnje, na moje omiljeno mjesto. Bar sam tada mogao uživati u njezinoj blizini, u mirisu njezinih cvjetova. Obožavao sam taj miris. Opijao me. Danima bih ga osjećao u nosnicama. Pružio sam ruku do najbliže grančice i otkinuo ju. Zario sam nos u nježne bijele cvjetove. Kakve li divote! To mora da je miris raja. Blago onima u raju! Onda osjetih bol na usnici. Naglo sam odmaknuo ruku. Na grančici je bila pčela. Ubod me iznenadio. Bacio sam grančicu i uhvatio se za usnu. Ni sad ne znam je li me više peklo ili boljelo. Miris više nisam osjećao, a usnica mi je postajala sve deblja i deblja. Završio sam u bolnici. Miris alkohola i neka jeza širili su se oko mene. Drhtao sam od straha. Dobio sam injekciju. Urlao sam kao da su mi odrezali obje noge i prepilili me po pola. I sad opet pčela! Ne mičem se. Puštam ju da hoda po trešnjama.
Odahnuo sam tek kad je odletjela. Osjećao sam se nelagodno. Odjednom sam osjetio neku krivnju i sram baš kao i one godine kad je susjed Jura odrezao donju granu na trešnji. Bila je to najjača grana, okrenuta prema mojemu voćnjaku. Gledao sam ju svake godine kako cvjeta, uživao u mirisima koje je vjetar donosio i divio se ljepoti crvenih trešanja. Te smo godine prijatelji i ja odlučili nabrati trešnje, pa makar bile i zelene. Našli smo se jedno popodne, preskočili ogradu i nabrali punu torbu. Susjed Jura nas je opazio kad smo već izlazili iz voćnjaka. Dotrčao je do trešnje i dugo obilazio oko nje. Mi smo se sakrili na sigurno, iza kokošinjca u mome dvorištu. Drhtali smo od uzbuđenja, straha i sreće. Trebalo nam je nekoliko trenutaka da se smirimo, a onda smo s oduševljenjem i dječjim zanosom gledali plijen. Napokon smo odlučili zasladiti se. Toliko smo bili ushićeni akcijom da isprva uopće nismo shvatili da je okus kiselo gorak. Ubrzo su nam jezici bridjeli od kiselih trešanja. Razočarano smo se gledali. Bacili smo ostatak. Te je zime susjed odrezao tu granu. S tugom sam gledao taj događaj. Svaki rez pile kao da je rezao i mene. Trešnja bez te grane nije bila više ista. Osjećao sam se krivim za njezinu nesreću.
I sad opet. Ukrao sam trešnje. Sazna li to susjed Jura, hoće li joj opet nešto učiniti? Odrezati granu ili srušiti ju cijelu? Zabrinuo sam se i već gotovo odlučio da ću šutjeti o svemu kad li proradi trezvenost u meni. Glupost, susjed Jura obožava trešnju. Ništa joj neće učiniti. Pa ni onda nije odrezao granu zbog nas. Dijelom je bila napukla i trebalo ju je odrezati.
Nešto mi je ipak govorilo da sam se trebao javiti susjedu. Pa nisam više dijete, a i susjed je ostario, sigurno bi me pustio na trešnju. Sjedio sam tako jedno vrijeme tražeći razlog koji će potvrditi da sam ispravno postupio. Ničega se pametnog nisam sjetio, ali sam se svejedno osjećao ispunjenim kao da sam izravnao neku staru nepravdu. I jesam! Izravnao sam dug s Jurom. Sutra ću mu ponuditi njegove trešnje i smijat ćemo se onim danima kad sam bio dijete. Potpuno sam se smirio. Osjećao sam da je bol od Jurine palice potpuno izblijedjela. Na nebu su se počele paliti zvijezde.
Spavao sam snom pravednika. Probudio sam se kasno. Soba je mirisala po trešnjama. Ponovno sam se osjećao snažno, upravo super snažno! Pčelu sam zaboravio, a trešnje u sobi vratile su me na tron. Bio sam pobjednik. Kralj! Izašao sam u dvorište. Ponio trešnje. Morao sam posjetiti susjeda Juru. Lebdio sam iščekujući naš susret. Bit će to trenutak u kojem dobivam rat. Potpuno!
Kod susjeda Jure skupilo se cijelo selo. Vijest me šokirala. Pa zar baš sada? Sprovod je bio velik. U zraku se osjećao neki sladunjav miris. Razmišljao sam: je li to miris zrelih trešanja ili trešnje u cvatu? Bacio sam šaku trešanja u grob. Neka mu je laka zemlja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.