Mario Kovač | Džepni Bog

U početku stvori Bog čovjeka
I čovjek napuči zemlju
Bijahu jednaki svi
Ne bijaše čovjek nad čovjekom
Svatko imaše komadić neba
Vidje čovjek da nije dobro
I da mu treba još

Iskuje čovjek novog boga
U srebru i zlatu
Držaše ga uvijek uza se
Poput amajlije magične
Mijenjaše čovjek boga
Za sve stvari zemaljske
Svi se novom bogu klanjaše

Sagradi čovjek bogu svom
Hramove goleme i raskošne
Gdje svatko tko boga posjedovaše
Velik bijaše u očima drugih
Što zlatnog boga ne upoznahu
Sad bijaše čovjek nad čovjekom
I vidje čovjek da je dobro

Al´okrenu se bog protiv čovjeka

I na muke ga teške stavi
Svi na svijetu htjedoše
Komad boga za sebe
Bog prevelik postaše
Za pleća čovječja nejaka

Nahuška bog čovjeka na čovjeka
I brat postaše vuk
Zbog boga se krv proliše
Kasno čovjek uvidje
Da bog prokleo ga je
Ljudi zvijeri postadoše

Ostadoše tek ruševine
Silnih gladnih hramova
I siročad što u rukama drži
Ostatke kovanog boga
Snujući nove ratove