S večeri gasne luč nebeska,
mjesto nje palimo svjetiljke.
Svjetlo iskonsko se ne pamti
i sjaj čarobni kojim bljeska.
Nedostaju nam pravednici,
njihove riječi, usklici.
U osame se zaklonili
dok Svjetlost gubi rat od Tame.
U mraku ove pomrčine
plam misli i srca nam treba,
od šake zemlje sve do neba
bez varke, zala i gorčine.
Bezbrojne tamne strane mame
Tko će zacijeliti rane?
A mogli bismo,kad bi htjeli,
kad bi jako, jako željeli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.