Darija Žilić | Prijateljicama

Onima koje u stanovima sjede kao kanarinci bez pjesme, i vuku teško tijelo po krevetima,

I peku kruh i budne su noću dok čuvaju polumrtve, kao ptice na straži, čuvarice mraka,

Onima koje u vrtovima divljih svinja traže majku koja se više ničega ne sjeća,

Onima koje na brijegu izvan grada, smišljaju nacrte krovova budućih kuća, i onima koje pišu godinama, same, u stanu morskog psa

Koji je izronio davno i pretvorio se u ljušturu, preparirani mozak aleatorike, u smijeh preljubnika, onima koje u dućanima pakiraju grožđe, kivi, i daju kruh umornim starcima i režu sendviče djeci koja su bez obroka u školi, onima koje skupljaju mačke u koritima rijeka , i čuvaju pse koji se nikog ne plaše, i onima koje se trude stvarati pjesme o nasilju, svijetu egoizma, onima koje puštaju tijelo da se obnavlja nakon operacija, kroz pjesmu i onima koje su otvorile poluslijepe oči. Onima koje lutaju svijetom, i onima koje stoje kao krtice na mjestu, prijateljicama koje ne znam, i o kojima pišem, prevodim toponime, srcolike oblutke u riječi, u gorja Libanona. Svima njima, i onima koje bacaju cigarete i onima koje čikaju danima, onima koje se seksaju i onima koje ne, onima bez pedigrea, i onima sa Šalate, onima sa sela i onima iz predgrađa, onima iz velikih jabuka, želim praznik jutra i mira, prije svih čestitanja.