Nikola Kornesczan | van zraka

  

zasebno sada moraš me pamtiti

u  siječnju ove sadašnjosti 

u luci s onima što odlaze zauvijek

samo da bi zaboraviti svu svjetlost 

filtriranu zrakom tvog grada

u ovim večerima kad možeš primijetiti bilo što

bilo gdje

 

kad sjećaš se jasnije nego u tim urama

kada svugdje sve činilo se dovoljno protivećim

jer zavisilo je samo od tog vremena što prolazilo je uvijek

i od nečeg čega ovčas ne se može iznaći više nigdje

 

niti ni tu 

na onom keju između dvije vode

tekuće u suprotnim smjerovima

niti pokraj stranca što ne ogledava se nazad

iz bojazni da bi ne saznao više ništa

uglednog da se pamte do posljetka putovanja

 

nešto što podsjeća samo na prošlost

štoviše u zimi ovog prezenta

u ovim urama kad neki skitnici pitaju 

ako ima i drugih cesta kojima mogli bi se vratiti

svi oni što zaslužuju da i njih se pogdjekada očekuje

više nego što moglo bi trajati bilo koje brođenje

 

samo do Slavonije na primjer

ili do one udaljenosti koju ni su vidjeli nijedared

iza horizonta bjeline

izvan zraka i vode

 

ili do one pustoši koja nije drukčija

od opsega odovud kamo hodaš samo tvojim drumom

gledaš me da bi me se dosjetio

više nego što mogao bi trajati neko ičije žiće

posebice sada

kad vidiš me i kažeš da nekad i ja izgledala sam kano netko drugi

osobito onih noći kad sam bila ista kao ti

 

na ovoj obali između dvije vode

u ovoj luci

oko onih koji nisu stigli nikad

s druge strane iluzornog horizonta

ostali su tu da se sjete

svega što nikad više neće se privirivati

u ovom gradu gdje svi se osjećaju istim strancima

kao i bilo gdje drugdje