Mario Volf | Medo pred sudom

 


Izveli medu pred medvjeđi sud
pod optužbom da je lud.

Da prekida zimski san
izlazeć´ u bijeli dan.

Pa se šumom tako šeta
i svim drugim medvjedima smeta,

što u miru sanak sniju
i salom se svojom griju.

Branio se medo jadan
da je bio samo gladan.

Da je samo nešto gricn’o,
pa u krevet opet šicno.

Ne sluša ga prijeki sud
već mu viče da je lud.

Sudac strogi, medo stari,
pravedni je svejed pravi.

Mrgodi se, batom lupa,
optužba mu nije glupa.

Svjedoka je more jedno,
svjedočenje svako vrijedno.

lija kaže:

Pustio mi kokoš tustu
u noć zimsku, bijelu, pustu.

zec kaže:

Vijao me, lovio me,
ganjao me, smijao se.

vjeverica kaže:

Orahe mi stalno krao 
pa ih s medom grickat stao,   

ježić kaže:

Budio me bez razloga
iz kreveta udobnoga.

svi kažu:

Spuštao se niz ledinu!
Sanjkao se niz padinu!

Stuštio se u dolinu!
Pokrenuo lavinu!

Snješka pravio!
Grudve gradio!

Na jezeru zaleđenom,
klizao se i ne jednom!

medo kaže:

Sve je šala bila,
nikom nije naškodila.

sudac prdac, pardon, mudrac kaže:

Optužbi bi bilo dosta,
presuda sad samo osta!

Pa kad lupi sučev bat,
prekide se zimski sat,

i medo se iz sna prene
pa protrlja oči snene.

„Ludi sanak što sam snio,
ja na sudu da sam bio.“

Ilustracija naslovnice: Agnez Volf