Marijana Balog-Parazajda | Taj čovjek u taj čudan dan

Ušla je zajedno s vjetrom. Zastori su zatitrali. Jake vilice, tmuran izraz i nešto u očima što nije bilo u skladu s njezinom pojavom.

-Vi ste gospodin Pribodić?- tražila je potvrdu od ćelavog, trbušastog pedesetogodišnjaka koji je sjedio za stolom. Izgužvan sako i podbuhlo lice.

-Trebam pomoć- istisnula je riječi. Izgledala je izmučeno.

-Pa, zar ne trebamo svi?- ispalio je naprasno. Probudio se mamuran. Nakon dvije čašice Johnny-a šetača, bio je na pola. Ni previše da bi bio opušten i otupljen, ni premalo za lažnu poletnost.

-Nestao mi je muž- teško je istisnula. Sjela je.

Umjesto odgovora, omekšao i tup, sjedio je na svom stolcu. Mrzio je jutra. Mrzio je grane polu ogoljelog drveća koje su poput ruku osvetnika greble po prozoru. I ptice koje su svojim jutarnjim pjevom nagovještavale dan. I svijetlost u prostoriji jer ga je šiljcima bola u oči.

-Zašto to mislite?- upro je svoje krvlju podlievene oči u nju. Bože, kako mu je smetala ova njena prisutnost ovako rano. Češkao se po ćelavo obrijanoj glavi.
-Uistinu. Kad god se ustanem njega nema - uputila mu je molećiv pogled.

-Dovraga, kako nema? Nema stvari, nema njega fizički?- nije razumio.

-Samo tako - promrsio je gladeći mrku bradu.

U poslu je naučio da ljudi ne nestaju. Ne postaju preko noći ne vidljivi, a da ne ostave trag, znak. Njegov se posao sastoji od traženja. To mu piše na vratima. Istražitelj, privatni. Vraća ljudima izgubljeni oblik.

-Možda se samo negdje pritajio. Pojaviti će se. Mnogi se tako sami pojave- srknuo je kavu izbjegavajući njezin pogled.

-Ne! Moralo mu se nešto dogoditi. Kao da je u zemlju propao.- teško je zavrtjela glavom.

Po osjećaju ovaj mu slučaj nije odgovarao. Trebali su mu novci. Treba platiti režije.

Nije ga obuzela strast, i iz okrenula ga kao rukavicu. Želja da istraži, dešifrira, i pronađe uzrok. Nisu ga zasvrbjeli tabani. Ali podrhtavao mu je želudac obložen alkoholom i kavom. Osjećao je želju da se sklupča u pozu djeteta na dvosjedu dok u pozadini svira Kashmir-Fleetwood Maca i Albatross-Led Zeppelina. Ponovo i ponovo.

-Morate mi pomoći- zacviljela je još jednom zabrinutim tonom.

Dok govori vidi što se zbiva u njoj. Govore mu njezine bore, mreškanje čela, zgrčeni članci šaka. Velikih šaka za jednu ženu

-Trebat će mi više informacija. Je li imao neprijatelja? Možda mu je netko želio nauditi. Pa, možda je najbolje da odete na policiju.- okolišao je.

-Na vašim vratima piše da ste istražitelj- nagnula je svoja široka ramena prema njemu-Gledajte, novac nije problem. Mislim je, ali ja moram znati.- njezino veliko tijelo skupljalo se i urušavalo.

Pokazala mu je sliku muškarca. Mutnu i slikanu iz daljine. Ruke je držao u džepovima. Sve na njemu bilo je neodređeno.

-Morate mi pomoći- iz njezina grla oteo se prigušen jecaj.

Prije nego li je izašla, na stolu, ostavila je omotnicu. Na poleđini bila je ispisana njezina adresa.

Zbunjen i nemiran, ustao je da je isprati. Glavinjao je iza nje dok su ga kosti žuljale, mišići zatezali.

-Pronaći će te ga, zar ne?- čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu. Prošli su ga srsi. Gledala ga je u oči gotovo s njegove visine.

-Pokušat ću..- zalupi vratima.

Popodne i noć proveo je zavaljen u dvosjedu. Smjenjivala se glazba. Na podu ostala je boca praznog viskija.

Prošlo je tjedan dana. Prošvrljao je ulicama, kolodvorom. Obišao je nekoliko parkova, mjesta gdje se skupljaju lokalni beskućnici.

Mučila ga je misao. Ta njegova klijentica, možda je malo luda. Možda muž postoji samo u njezinoj glavi.

Kad se smračilo krenuo je u grad. Jednu večer, dvije, tri. Tumarao je ulicama. Rolling Stonesi kao zvučna kulisa pratili su ga u stopu.

Rano jesenska večer bila je mlaka. Kao da se topli dah ljeta još vuče gradom. Parkirao je nedaleko njene stambene zgrade. Zavaljen u sjedalu tamanio je M&M bombone. Tad je krajičkom oka uhvatio siluetu muškarca.

Crna jakna, traperice i šiltača spuštena nisko na čelo. Šmugnuo je u zgradu.

Trgnuo je iz pljoske. Onako za ohrabrenje pa se popeo na drugi kat i zastao pred vratima. Ubacio je dvije kaugume u usta da prekrije smrad alkohola.

Kuca. Odlučno i čvrsto.

Vrata mu otvara muškarac u kasnim četrdesetima.

-Izvolite?- škiljio je u njega iza stakala naočala. Dugu smeđu kosu imao je zavezanu u raskuštran rep. Općenito bio je za muškarca sitnije građe. Visok kao on, ali nekako tanašan.

-Vi ovdje živite?- pitao je iznenađeno Pribodić. Očekivao je ženu, a ne muža.

-Da. A vi ste?

-Istražitelj- pomalo je okolišao- Imam nekoliko pitanja. Smijem li ući?

-Slobodno- sklonio se s vrata i propustio gosta. Kretnje su mu bile neobične, poput stroja. Kao da je oponašao muški hod. Svinutih ramena, kukova. Ništa na njemu nije bilo prirodno.

-Oprostite na neredu - osmjehnuo se posramljen

-Žene mi nema doma- Ispričavao se istim onim tonom glasa kojim je ona tražila njega.

Zbunjenost je rasla u Pribodiću. Nešto nije valjalo, nešto je naopako.

-Želite li štogod popiti?- upitao ga je domaćin. Sjeli su u fotelje jedan nasuprot drugoga.

-Hvala. Nemojte se zamarati. A supruga vam radi?

Poput znanstvenika što jednim okom kroz okular mikroskopa promatra, tako je on promatrao svog sugovornika.

-Pa to je pomalo čudno. Kad god idem spavati nje nema. Kao da ispari.

Dok je izgovarao Pribodić primijeti kako ga promatra istim očima kao i ona.

-Stan je relativno pospremljen, u frižideru je hrana, njena odjeća u ormaru. Mora negdje biti. Zar ne?

Pribodić je klimao i ježio se. Shvatio je. Majku mu, kako je ovo moguće?

Trebao je pod hitno nešto popiti i smiriti misli, ruke.

On je ona! Odnosno, ona je on!

Mora brzo izaći, pobjeći. Udahnuti zraka.

Kako da im objasni? Neće se nikada pronaći.

Srest će se u odsjaju ogledala. Možda će jednom shvatiti da su dva pola istog u vječnoj potrazi za onim drugim.