Božica Jelušić | Vrijeme

Vrijeme mene ne štedi. Priziva očaj.

Nikada ne veli: "Uspori, počini!".

I ne kaže mi: "Stani, pa noge točaj,

U ovoj mlakoj vodi, u zavjetrini!".

Vrijeme ljepotu uzme i obespravi,

Za njega moji snovi nisu u trendu.

Poljubi ruku, ali radi o glavi,

Sve što je sveto, proda u second handu.

S maslinama me zrelim pomiješa grubo,

Među kamenje stisne i snažno žulja:

Kosti mi lomi, za zadnjim posiže zubom,

Da iz mene iscijedi zlatnu kap ulja.

I dok se duša grči, tonuć' u masi,

K'o napušteno štene u kolopletu,

Ono se dalje žuri, ni ne oglasi:

Vrijeme uopće ne zna da sam na svijetu.