Kolumne

četvrtak, 1. rujna 2022.

Marija Aleksić | Nemirna pesma


Nešto me steglo neće da pusti
A ne znam zašto ni zbog čega
Pitam nemir dokle će tako
Ne odgovara mi nikako
Spustilo se nebo ,palo mi na glavu
Teško kao ruka koja se sprema da zamahne
Sve me tišti a ne znam zašto
Lakše bi bilo da se razlog javi
Mislim tako sat ili dva
Pa zaspim ne želeći snove da mi se jave
Sve se nadam reći će se samo
Al ' nema , ne da se ...
Što me tišti taj nemir
Kad znam da sam samo ja u tvom oku
Što me guši taj strah
Kad znam da sam samo ja tvoje nešto
Zašto se plašim
I koga
Čega
Kad znam da ću ja biti uvek tvoja
U tvojim mislima
Ti u mojim
I kad mi ponestane i poslednje nade
Da je svet lep
Svetao
I šaren
Ti si tu da mi je vratiš
I kad pomislim da sam zatvorila i poslednja vrata
I da su ključevi nestali
Ti si tu da mi kažeš da prestanem
Da ustanem
Da mi vratiš osmeh na ovo usamljeno lice
I kad pomislim da nemir ne može biti veći
Jači
I kad me sve stegne kao olovo
Ti si tu da me zagrliš
Makar u mislima
Poneseš
Do nekog našeg sutra

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.