Katarina Zadrija | Samo tebe na svijetu imam

            Saznala sam da si u bolnici. Idem te posjetiti. Dlanovi se znoje. Stišćem u strahu šake kao nekad u djetinjstvu. On vozi. Mislim da sama ne bih mogla. Protrnula sam od straha. Tko zna kako si? Od kad me ona izbacila iz kuće, ima tome već nekoliko mjeseci, nisam te vidjela. 

           Ne bih izašla. Tu sam se rodila i imam pravo tu biti. Tu si ostavio život. Svaku ciglu, svaku travu na livadi i žito na polju propustio si kroz svoje ruke. Kad bi se po podne vratio kući, svoj bicikl bi samo zamijenio traktorom. U kuću nisi ni ulazio. Navečer bi umoran popio lončić mlijeka, prigrizao sir i legao u krevet. Zorom bi već bio na biciklu put tvornice u kojoj si radio.

          Nakon njenog: "Marš iz moje kuće van!" sjela sam i rekla da me ona samo može iznijeti van. Nisam htjela biti rob njenoj rodbini pa me rođena mati izbacila iz rodne mi kuće. Ne, nisam se dala, tako dugo dok se ti nisi pridigao u krevetu i rekao da kad mi mati veli neka idem, onda neka idem. Bio je to najteži trenutak u mom životu. 

           Onaj jedini moj na koga sam mogla računati, sada kad mi najviše treba, izbacio me. Svaka tetiva, svaki mišić, kost, limfa i svaka kaplja krvi u meni je plakala. Razorena, prigrlila sam svoju djevojčicu.

           Izašla sam kao kip, kao mumija ne znajući hodam li, niti kako hodam.  Auto je vozio sam, jer iskreno, ne znam kako sam došla doma. Slomljena, jedva sam se idućih dana pribrala. 

           Nikad me nije dočekala kao svoje dijete. Uvijek bih sa strahom primala kvaku rodne kuće. A vuklo me, vukla me ljubav prema roditeljici, iako nije znala biti majka. Ili nije htjela.

          Ne sjećam se da me ikad, dok sam bila dijete, primila na ruke. Ali me zato sa strašću tukla ako nešto nije bilo po njenom. Sjećam se kako sam, dok sam porasla, nakon što bih dobila batine skrivena u ćošku tavana molila boga da me mama istuče još, samo da bude zadovoljna i sretna. Bila sam neželjena, ne samo od majke, nego i od ostalih članova obitelji.  Baka je često navlačila batine na mene. Dok me mama tukla, baka je vikala: „Udri ju, udri još, drugo nije zavrijedila, ionako će ona tebe tući kad poraste! Samo pazi da ju ne povrijediš, onda buš morala zbog gada odgovarati“. Nakon toga su mi se zaprijetile još jačim batinama ako se tebi požalim.

          Ti si me volio. Jedini. Nije te bilo po nekoliko dana. Radio si u velikom gradu. Nije ti se svaki dan isplatilo dolaziti doma.

         Kad je primijetila da se između nas stvara neraskidiva veza, počela je raditi razdor. Preda mnom je ogovarala tebe i sve tvoje, a kad si ti došao, onda je tebi govorila protiv mene kako sam lijena, glupa i neposlušna. A bila sam samo dijete željno ljubavi. Tada si posezao za remenom da bismo kasnije zajedno plakali. 

         Još uvijek mi nije jasna njena moć nad tobom. Da ti je rekla ubiti se, ti bi to i učinio. Zadnjih godina su ona i sestra joj uspjele ozbiljno narušiti naš odnos. Ne znam, ne mogu ni zamisliti što su ti sve govorile o meni. Kakve su sve laži izmišljale, kad me ni ti nisi mogao živu vidjeti. 

          Njene riječi više ne bole. Ne znam jesu li ikad i boljele. Za bolje i drugačije nisam znala. Ne bole ni tvoje. Oprostila sam ti. Samo da si mi dobro tamo u bolnici. Tko zna u kakvom ću te stanju naći.

          Ljudi ne vjeruju mojoj priči. Ne vjeruju da mati može biti toliko protiv svog djeteta. Rado bih da čuju dok mi dobacuje kako nije htjela roditi i kako me ne treba.

- Ne mogu više, vrti mi se u glavi. Molim te,  zaustavi se tu pored šume.

Izlazim. Jedva se držim na nogama. O ,bože, smiluj mi se. Smiluj se njemu tamo negdje u krevetu. Oprosti i njoj. Daj joj da bar jednom osjeti samo trunku ljubavi  prema meni. Molim te, Bože.

- Kako su lijepe ciklame! Kako šuma miriši! Nabrat ću stručak njemu za noćni ormarić. Neka mu uljepšaju sumorne bolničke dane. Nekoliko koraka po šumi mi je vratilo mir. Krećemo dalje.

Glava je prazna, tijelo onemoćalo, teško. Dolazimo do bolnice. Noge vučem kao da su na njima olovni utezi. Pitamo sestru u hodniku za njega.

Upućuje nas u drugi odjel. Zagušljivo je iako su otvoreni prozori. Možda samo meni. Ne mogu podnijeti miris bolesti, starih ljudi, dah smrti. Suze teku niz lice. Strah, noge drhte. Otvaram vrata sobe. Krevet do zida. Pa je l' to moj tata?!

Kost i koža, izbočene oči. Bože što su učinile od tebe! 

- Tata, ja sam. Kako si?

- Tko si ti? Ja te ne poznam.

- Tvoja kći.

- Po kaj si došla? Nejdi mi blizu!

- Tata, ti si moj, došla sam te vidjeti.

- Je si bila pri materi?

- Nisam.

- Po kaj si došla k meni? Pomoli se materi i teci onda smiješ doći k meni.

- Tata, pa ti znaš...

- Ne znam ja ništa! Moraš se teci pomoliti da ti oprosti kaj ju ne trpiš i onda se moremo razgovarati.

- Kak ,tata?

- Dobre. Kej si sama došla?

- Nisam, on je kod doktora. Daj da te privinem, znaš da te imam rada.

- Kej bi me privijala? Kej bi me morti zagoutila?

- Ja, tata? Pa znaš da te imam rada.

- Sad idi! Idi van!

- Idem, tata.

Otvaram vrata, okrećem glavu prema svom tati. Suze mu se slijevaju niz lice. Vraćam se, grlim ga.

Na to ulazi suprug:

- Deda, morate jesti. Veli doktor da odbijate jelo. Da hoćete umrijeti.

- Nemoj mi, tata, to delati! Moraš jesti. Kaj bi ja bez tebe?

- Budem, ako budeš i sutra došla.

- Budem, tata, znaš da samo tebe na svijetu imam.