Da ili ne?
Da, a možda ipak ne?
Možda i da i ne istovremeno.
Ne znam!
Razum se poigrava
emocijama.
Velike su to riječi
za tako mali, bijeli, čisti papir
čije su granice jasno definirane.
Tintom kad ga jednom dotakneš
više povratka nema.
Znamen će ostati zauvijek.
Oprosti,
danas mi se ništa ne da.
Danas sam osuđen na sebe i dosadu.
Na podu dnevne sobe,
kućna muha igra se
s mrvicama čipsa i kruha.
U ludilu vlastitog vriska
mahnito vrtim, njišem glavom.
Kolovrat se širi i sažima u prostor vremenu.
Prizvane duše prošlosti tjeraju razum daleko,
dalje od mene.
Prebirući po mislima
zaboravljam tko sam, što sam, gdje sam.
Gdje bio sam jučer, danas, gdje ću sutra biti.
Riječi rasute, papir i tinta crna.
Preci kliču Svarogu. Bojiš li se tmine,
sutona, mraka, dubine.
Napokon shvaćam,
razlika ustvari ne postoji.
Nebo i zemlja oduvijek su povezani
beskrajnim plavetnilom oceana
koji u ambisu skriva tajnu postanka,
tajnu svemira.
Sjećaš li se onog ljeta,
bjeline kamena
smole i borovih iglica pod prstima.
Nebo je bilo nježno,
tako čisto, veliko,
otvoreno svima.
Tinta je bila odviše gusta,
tamna, poput olujnih oblaka
iz kojih raskoš kaosa premijerno
nastupa večeras.
Bjelina papira jednim potezom pera
ugušena je zauvijek.
Da ili ne? Kako god! Svejedno.
Trebale su to biti velike riječi,
mozaik razigranih slova
samo da papir nije papir, tako bijel i čist
s jasno definiranim granicama,
a tinta tako tamna i gusta.
Zaboravi!
Danas nekako nisam svoj.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.