A ja se dižem teško i nevoljna sam vrlo
Jer mene boli glava, a moje drage grlo.
I ničemu što volim kao da nema spasa:
Ostajem bez ideja, ti ostaješ bez glasa.
I padne noćna kiša, a ruža se osipa,
Nekom drugom tajne srca šapuće lipa.
Strpljiva želim biti i želim biti bolja,
A cijelu noć me krivnja muči k'o zubobolja.
Jer dosadni su ljudi, aure sve su tupe,
Bezbojnost vlada i umor, ponorne crne rupe
I svi bi tvoju pamet i svi bi tvoje vrijeme,
A vratit će ti samo prezir i anateme.
Prekonoć svijet osvoje, nabubre kao plijesan:
Za slavu žive, pljesak i uspjeh urnebesan.
I sebeljublje šire, riječi iz druge ruke,
Školničko griblanje vječno, poeziju od muke.
Nema slobode u duhu ni visprenosti mrve :
O, sklonite me više, neću te knjiške crve!
Tko znade vitiju viti, tko šturka u grlu krije?
Ne žive pjesnici više u znaku beletrije!
I ne daju ti gušta, niti svijet čine boljim,
Pa kako da oživim, da se udobrovoljim?
U šumu idem, u polje, gdje vjetar Bibliju čita:
Živjet ću kao puž svrdlaš i gljiva amanita.
17. lipnja 2022.
Flora Green
Fotografije: Internet
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.