Božica Jelušić | Fusnota o darovitim ženama

Mislim da još "prokuhavam" tekst o Cvetajevoj i ne mogu se ustabiliti ni smiriti do kraja. Pročitala sam s velikim zakašnjenjem Vrkljaničinu MARINA ILI O BIOGRAFIJI: ne sviđa mi se, kao što sam i prepostavljala. To "saobražavanje" dvaju života nikad mi nije bilo nešto veliko, ni literarno ni psihološki. A i ti nabačaji, nerazrađeni dijelovi, meni je to iritantno i autorski, stilski ,nemoćno.

Ozbiljnije pitanje koje ostaje u zraku: ZAŠTO se suvremenici tako panično boje "jakih ŽENA", da im nastoje prikvačiti stotinu repova, zagorčiti im svaku minutu, tjerati ih na iscrpljujuće banalnosti da bi zadržale neki opskurni građanski "status" ili posao, udaljujući ih na taj način od njihove umjetnosti i stvarajući invalide, nesretnice i javne izopćenice? Umjesto da ih prilježnim, empatijskim čitanjem uzvise, mizoginični tipovi istiskuju ih iz bilo koje konkurencije, podmečući pri tom (isto kao i žene) svoje traljave hobizme, umudrene reciklaže i "bavljenja" razna pod navodno relevantnu literaturu, profitirajući pri tom s nagradama, sinekurama, akademijama, odlikovanjima, bez trunke grižnje savjesti. I kakav im je samo gušt vidjeti veliku pjesnikinju u poniženju, u materijalnoj bijedi, ostavljenu od svojih ljubavi, posvađanu s djecom, fizički oronulu i onemoćalu! Koji su to komentari, koje tračerske salve, koji ustajali klajnbirgerski cinizam! Nevolja je u tome, što su one LAKMUS za svoju kulturnu okolinu i kad se devijacije i nedostatnosti pokažu, okolina se ujedini da ih uništi. Ništa se nije promijenilo od Marininih vremena, pa slutim da će i zaborav biti takav: mlak, prostran i sveobuhvatan.

Kad ZNAŠ da u tvojoj blizini živi iznimno darovita osoba, izuzetna osoba, i kad si svjestan da vam zajedničko vrijeme teče, nemaš li potrebe barem iskazati jednu "vježbu iz divljenja", dati joj hrane i snage da prebrodi jedan tjedan svoga života na krilima dobre vijesti, pohvale, altruističke geste? Pouzdano znam o čemu govcorim. poznavala sam Vesnu Parun, Vesnu Krmpotić, Dašu Drndić, Catu Dujšin- Ribar, Darinku Jevrić....i mnoge još. Uvijek bih našla načina za POKLONSTVO, nikad ne osjetivši trn ljubomore u srcu. Samo je jedna od njih znala izboriti mjesto i utvrditi svoj status, sve su druge bile u Marininom "modelu".

Danas živim od uspomena na njih i hranim se nadom da neće pobjeći prepoznavanju i zasluženoj slavi, makar posmrtno.