Pjesnik je vremena svjedok, vele umni.
I ponavljaju često tu frazu uholažnu,
Dok noćna krv talasa, vodopad šumni,
A djeca salitru grebu u podrumu vlažnu.
Ali ja hodati ne mogu u koloni i krdu,
Poklike slušati ratne, salutirati Vođi.
Radije ću na kiši stajati negdje na brdu
Mašući noćnom vlaku i tihom vlakovođi.
Što bih ludosti vijeka davala vjeru?
Povijest je unatražna, istina sporokretna.
Ti koji misle da su svijetu uzeli mjeru
Neka me samo puste da budem neprimjetna.
Ćutim taj kužni dah, što malu ugasi svijeću,
I onu grubu nogu što zgazi sitan cvijet.
Neću u tome biti, Zemlju boljeti neću,
Ni svjedočiti tome, i ne i ne i njet!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.