Ana-Marija Posavec | Vidimo se u nedjelju

    O kulturi pozdrava, smatrala je nakon svojih proputovanja i obilaska svijeta, trebali bismo mi, Balkanci, učiti ponajprije od Austrijanaca. Gore, u brdima i planinama, oni su doista sretni kad susretnu drugo ljudsko biće; ponajviše ti se obraduju stariji, koji osvajaju vrhove sami ili u paru pa te srdačno milozvučno i kratko pozdrave, gledajući te pritom u oči kao da će prodrijeti do vlastite ti esencije, dotaknuti ti srž bića – gdje god se ona skrila. Pozdravom. Samo pozdravom. O kulturi pozdrava trebalo je podučiti Balkan – ali na tome raditi sam, kao pojedinac, bila je nemoguća misija; sama je ideja u startu jedne lude glave ionako osuđena na propast. Razmišljala je o tome Zlatka, kratkokosa trgovačka putnica iz stana broj 6, na četrnaestom katu, u zgradi uz Dravu. Otključavajući vrata stana, udahnula je miris ustajale prašine. Ostavi kofer s odjećom nasred prostorije, pođe do širokih prozora dnevnoga boravka pa podigne plastične rolete. Dugi, narančasti zastori priljubili su se napokon uza zid sa svake strane, puštajući pritom hladnu svjetlost u prostoriju. Pogled na Dravu bio je perspektivan iako dan bijaše olovno siv. Oblaci su se zrcalili u vodi, razobličili se u golemu bijelu patku i još pokoji neartikulirani oblik. Glazba iz kafića u prizemlju zgrade tutnjala je cijelom vertikalom, neka neobična smeđa ptica, golub zasigurno ne, u kutku balkona stana vrijedno je gradila gnijezdo. Uzdahnula je i nasmiješila se znajući da mora poći Miji po svojega Stefana. I Mija je bila zaposlena zadnjih dana, ali sama pomisao na dobru prijateljicu izazvala joj je u trbuhu nelagodnu zebnju. Mimoišle su se zadnji put za svega pet minuta; doslovno joj je na pragu ostavila Stefana, svog tigrastog žutookog mačora u transporteru jer je žurila na aerodrom, čekao ju je let za München, a Mija se baš vraćala sa zimovanja i pristala ga opet pričuvati na sedam dana. Nije sumnjala da je na njega pazila kao da je njezin, doista je voljela tu svojeglavu životinju… Peklo ju je oko srca što su već mjesecima komunicirale samo porukama, tipkajući jedna drugoj poruke i šaljući fotografije. Ne pamtim kad sam s njom popila kavu, Zlatka se opet strese i prođe jakim prstima po kratkoj sivoj kosi. Ne pamtim kad sam ju pozdravila kako spada.

    Skinula je srebrne karike s ušiju, šareni se šal s njezina vrata preselio na vješalicu u predsoblju, zajedno s ljubičastim vunenim kaputom. Glomazno je prstenje skinula s prstiju, izvalila se duž kutne garniture i dohvatila mobitel. Prstima je brzo natipkala poruku na Viberu:

                    Legice, jesi kući? 

                    Da navrnem sad ili kasnije po frajera?

                    Oćemo kavu pit?

    Pričekala je koji trenutak jer vidje da je prije nekoliko trenutaka Mija bila na mreži. Nije se prevarila, njezina joj je legica uzvratila brzim porukama:

    Ej, ej, ćaos! Stigla si, super

    Gle danas ne mogu nikako

    Ostavim ti Stefija pred vratima, jbg

    Jurim kod frizerke a onda moram nešt obavit

    Kafenisat ćemo mi već

    Vidimo se u nedjelju

    Zlatkine su se obrve skupile, čelo smrklo.

  – Jebote, pa nije mi mačka torbetina da mi ju ostavljaš pokraj vrata – promrmljala je za sebe prebacivši nogu preko noge. Skupila je usne i zaključala mobitel. Desetak sekundi gledala je u crvenu točku ubijenoga komarca još za ljetne večeri prošle godine kad se nekoliko lega i legica iz stare ekipe okupilo u stanu ne bi li proslavili Zlatkin rođendan, a Mija se pojavila dva dana nakon toga s isprikom da nije stigla ranije. Već tad su se njih dvije ohladile jedna od druge, prisjetila se Zlatka. I sad se ''vidimo u nedjelju''?, ponovno ju je obuzelo durenje. Otključala je mobitel i brzo otipkala: Ok.

    Odlučila je sa sebe oprati znoj putovanja. Dok su joj vrele kapi vode milovale ramena, začu zvono na vratima. Istrčala je iz tuš kabine, ovila se dugim ručnikom te istoga trena istupi u predsoblje, otključa i otvori vrata.

    Mijaukom i nervozom u svom se plastičnom dvobojnom transporteru oglasio Stefan. U hodniku nije bilo nikoga, osim njega.

  – Maleni… Pa gdje si mi ti… Jesam li ti nedostajala? – uvukla je Zlatka transporter u stan. Zaključa vrata i otvori Stefiju vratašca. Čim je izašao, protegnuo je mačje tijelo koje ju je pokatkad svojom okretnošću i elastičnošću podsjećalo na tijelo ribe, točnije, na soma. Tako mu i reče kad ga je primila u zagrljaj i izljubila mu krznenu sivu glavu:

  – Some moj veliki… Vidi kako si već narastao! Ljubi Zlatka bebu svoju, ljubi… Ona te stvarno samo tako ostavila pred vratima, sunce joj njeno… – nosila ga je u naručju onako kako se nosi voljeno dijete, a on je mudro i zadovoljno preo iako se toga petka Zlatki učinio zbunjenim. Mora da je predugo bio kod Mije. Neću više tako. Radije neka ga čuva netko drugi, ako opet odem, mislila je Zlatka misleći da je u pravu.

    Petak je mirno prošao. Zlatka je u kafiću ostakljenoga gradskoga hotela popila svoj mélange; prilazilo joj je već poznato društvo ispitujući je, više radi reda nego zbog istinske znatiželje, kako joj je bilo na putovanju, je li zaradila dovoljno, kako ide posao.... Nekoliko joj se puta učinilo da vidi Miju kako prolazi Promenadom. Jednom je samo nagonski poželjela izaći sa zatvorene terase i pozvati je na druženje, ali ponos ju je zaustavio. Vidimo se u nedjelju, prošlo joj je glavom. Baš me zanima…, skupila je oči, povukla dim mentol cigarete i okrenula se dvjema prijateljicama i prijatelju za stolom. Večer je provela u stanu sa Stefanom, milujući ga i razmišljajući koliko su često nekoć Mija i ona vrijeme provodile zajedno, šećući glavnim trgom ili pijući putne kave, čak i prije cijele zavrzlame s maskama na licu, u Perivoju kralja Tomislava. Bilo je to dobro vrijeme. I minulo je, govorila si je, a ta je misao u njoj izazvala tugu.

***

   Nedjeljno jutro započelo je vrelom kavom, otvorenim prijenosnim računalom i Stefanovim neobičnim ponašanjem. Zlatkin ljubljeni mačor nije želio ništa pojesti otkad se probudio. Zabrinuta, već je dogovorila s kolegom veterinarom, Mijinim bratom zvanim Zele, sutrašnji pregled. Na njezin dodir nije čak ni preo, samo je sklupčan ležao na kutnoj garnituri i nezainteresirano je promatrao.

    U nekoliko izmijenjenih kratkih poruka Zlatka i Mija dogovorile su susret.

    Vidimo se!, završila je poruku Mija kao da se doista raduje zajedničkoj kavi, a Zlatka je rezignirano napisala, bez točke: Vidimo se

Mija reče svratiti oko 10:00, za nepunih sat vremena, iako je Zlatka znala da će ju sigurno čekati barem dvadesetak minuta.

    Deset minuta do deset, Stefan je proizveo neobičan zvuk kakav Zlatka nikada do tada nije čula. Nešto između mačjeg prigušenog jauka i mijauka zasjenilo je čak i glazbu koja je treštala iz zvučnika prijenosnoga računala. Zlatka je izašla iz kupaonice, prišla mu i pogladila ga po trbuhu. Tek nakon nekoliko ponavljanja počeo je presti.

   – Maleni, što ti je danas…? – tiho će Zlatka, stišavši potom glazbu. U čučnju se spusti do njega i primijeti mu oči, staklene, gotovo suzne. Prislonila je svoj nos na njegov i osluhnula promet. Zvuci vozila hitne pomoći, uz ostale automobile koji su nerijetko divljali Europskom avenijom u nedjeljno jutro, probijali su zvučne barijere prozora i po prvi su put Zlatki zasmetali, baš onako kako su znali smetati njezinoj bolesnoj majci, prije koju godinu.

   – Bit ćeš ti meni dobro, mrvač… Sutra ideš kod Zeleta, on će te pregledati pa ćemo vidjeti što ti je… – pomilovala mu je tamne jastučiće na prednjim šapama i pogledala na sat. Deset je prošlo za ravno deset minuta. Dohvatila je mobitel i pregledala Viber. Mija je zadnji put bila na mreži u vrijeme njihova zadnjeg dopisivanja.

***

    Zlatka je pripremila Stefana za posjet veterinaru. Odlučila je nazvati Zeleta i pitati ima li gužve, ali na poziv nije odgovorio. Pokušala je ponovno, dogodilo se isto. Odbijala je škicnuti na Viber kako bi provjerila je li Mija bila na mreži; i tako jučer nije došla niti se udostojila javiti da neće doći, mislila je Zlatka.

    Došavši pred veterinarsku stanicu, iznijela je transporter sa Stefanom. Nije bilo gužve te se uspjela progurati rekavši da ima dogovoren termin i da je vrlo, vrlo hitno.

   Ušavši, dočekalo ju je nepoznato i nimalo prijateljsko lice crnokose veterinarke kojoj se, činilo se, nije baš radilo ponedjeljkom.

   – Ispričavam se… je li možda vaš kolega ovdje? Zele? Jučer sam s njim dogovorila pregled svog mačka – zbunjeno je upitala Zlatka. Veterinarka ju je pogledala podignuvši obrve: - Ako ste si već dobri, a iz ovoga što ste rekli pretpostavljam da jeste, kako to da ne znate da je Zele jučer izgubio sestru? Zato ga danas nema. Jučer ujutro neki ju je kreten u autu pokupio nasred pješačkoga prijelaza, žena se skoro raspala na mjestu. Išla je valjda nekoj prijateljici na kavu, imala je dogovoreno. Sa mnom ćete sve dalje dogovarati, ali najprije ćete pričekati vani dok vas ne prozovem. U redu?

    Otvorenih usta, izgubljena u vremenu i prostoru, Zlatka je spustila Stefana u transporteru na pločice veterinasrske stanice koje su zaudarale na dezinfekcijsko sredstvo i namjernu sterilnost. Mozak joj je vrlo sporo procesuirao dobivenu informaciju.

    – Čujete li me, gospođo? – upitala ju je veterinarka.

    Zlatka posegne u džep kričavog ljubičastog kaputa, grozničavo otključa mobitel pod šifrom, uđe u Viber i otvori razgovor koji su vodile Mija i ona.

     Zadnji je put na mreži bila jučer, oko 9:00. Poslije više nije.

    Vidimo se u nedjelju, Zlatka je razrogačila oči na taj redak.

    Ponestalo joj je zraka, a Stefan je spavao u transporteru, bez predenja.