Kuća
Piše: Jelena Miškić
Kada sam izmrcvarena kao išiban konj, okrenem volan i odvezem se pred staru kuću kod Đuke i Nade. Parkiram auto na bajeru, provjerim jesam li povukla ručnu (jednom možda neću, nikad se ne zna), odmahnem znatiželjnim susjedima koji kibicaju preko firangi i produžim u dvorište.
Na pola puta me redovito srce presiječe, jer kroz kapije gura svoje trnje, pupoljke i cvjetove jedina Melanijina preživjela ruža. Ne dam Đuki da ju vadi i stalno se svađam s njim kako ju veže onom ružnom zelenom špagom, briga njega za estetiku.
Ostavim torbu i ključeve na ganku, pokupit će Nada, eno je iz ljetne kuhinjice izviruje ta otkud mene u to doba.
Ugasim mobitel penjući se na kat do svoje stare sobe i legnem u srce stare kuće za koje ne znam kuca li više nakon svega. Osluškujem taj mir i tu tišinu, u glavi prizivam stare slike namještaja koji je nekada tu bio, prisjećam se što sam kao dijete čuvala u kojoj ladici. Gdje su bile knjige, gdje je stajao sat, kakve su boje bile na tepihu, deka je bila mekana i dugačka, baš kao i ova. Ulovit ću san, osjećam, jedino u staroj kući i spavam. Okrenut ću se na bok, soba će me zagrliti. Jastuci mirišu na štirku i lavandu koju majka sprema u stare najlon čarape i gura po kutevima ormara. Prije rata nismo sadili lavandu. Sjećam se vinove loze koja je pravila hlad u dvorištu. Sjećam se višanja i breskvi vinogradarki. Napuštaju me polako i ta sjećanja, zaspat ću. Sjećam se kako sam sestru uhvatila da puši među babinim muškatlama, o Bože kako sam joj išla na živce. Nasmijem se u polusnu. Bili smo sretni. Sanjam... Bili smo sretni.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.