Marica Žanetić Malenica | UčinSylvie P.

 

da sam Branko i da sam napisala najljepšu basnu

o domoljublju, onu o ježu i njegovoj kućici

i dalje bih se nadmudrivala s lijom, vukom 

medom i divljom svinjom...

i lutala pjevajući šumom, bez staze, puta

ne bih svojevoljno zakoračila u bezdan

na onom beogradskom mostu na Savi

da sam onaj drugi Branko i da sam napisala

onu predivnu ljubavnu pjesmu

o njezinu uzaludnom buđenju i dalje bih je budila

s čašom u ruci - da ubije me prejaka reč

izbjegavala bih gradske parkove, osobito 

onaj zagrebački koji mami stablima za vješanje

 

da sam Virginia i da sam utjelovila gospođu 

Dalloway

koja u jednom danu spozna cjelinu svojega života 

i mudro poručuje da se ne smijemo izgubiti...

uživala bih u šetnjama na imanju kod Rodmella 

očuvala bih vlastiti duh, tvoj imperativ

ne bih napunila džepove kamenjem 

i uronila u rijeku Ouse

jer za vlastiti duh potrebno je i vlastito tijelo

da sam onaj ljepuškasti divlji Sergej 

i da sam napisala Pismo majci i Pjesmu o keruši

ne bih se pitala Što sam? Tko sam?

živjela bih usput, k'o da sanjam

svojom bih krvlju napisala posljednju pjesmu 

ne bih se trostruko ubijala u otužnoj sobi 

jeftina hotela

iz straha da me život ne nadigra, smrt ne promaši

da sam udahnula život Esther Greenwood

pustila bih je nek' izađe ispod staklena zvona 

i dođe do zraka

potrebna joj baš kao što je i tebi bio, Sylvi