Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 5. ožujka 2022.

Ivan Katić | Zora

Zora je stanovala u našoj zgradi, znate one velike socijalističke nebodere. Pred rat se zaposlila u Jugoplastici, šivala je sve što je trebalo. Poslije rata, kad je propala tvornica, počela je raditi u stanu koji su svojoj jedinici ostavili roditelji. Dobroćudni susjedi, takvi se još mogu naći u tim zgradurinama, umrli su u razmaku od petnaest dana. Od tada se izdržavala šivanjem i sitnim popravcima.

Bila je lijepa, draga i nesretna. Dugogodišnja ljubav nije završila kako je očekivala. Neki kažu da je njenog momka preotela spretnija cura, a drugi da je otišao u pomorce i nikad se nije vratio. Ona je čekala i čekala, a vrijeme je prolazilo. Bilo je udvarača, no nijedan nije uspio osvojiti njeno srce. Držala ih je na distanci dok i sami nisu odustali.

Uz sve poteškoće rado se družila sa susjedama, pila s njima kavu i razmjenjivala kolače. Mladima je za tren skratila hlače ili suzila košulju i haljinu. Svi su je voljeli, a ona je u jednom momentu odlučila pomoći dečkićima da postanu momci. Kako, zašto, što se to dogodilo s našom Zorom? Je li zažalila za izgubljenim vremenom ili je htjela potvrdu da je još i na takav način poželjna? Nikad se nije otkrilo, a ona je pokušala ostati neprimijećena. Ponašala se normalno, a nakon tri-četiri susreta promijenila bi momčića. Priča se proširila susjedstvom, gotovo nitko nije u to povjerovao, a ona se, kao i uvijek, zagonetno smješkala. Po haustoru i pročelju zgrade primijetio sam neke nove parole: zelenim flomasterom Borna i Zora, crnim Tonči +Zora, crvenim Zoran i Zora. Mislio sam da su to dječja posla sve dok mi moja draga nije skrenula pažnju na valovitu crticu kod crvenog Z i A kazavši da tako naš sin piše ta dva slova. Ma daj, molim te, koliko djece tako piše slova. Uostalom naš sin je stidljiv, povučen i stalno je uz računalo.

Umrla je naglo, iznenada, jedne decembarske zore ne doživjevši neke ozbiljnije godine.

Kad mi je moja draga skrenula pažnju na osmrtnicu u novinama rekavši da je umrla Zora, pogledao sam sliku. Da, bila je to slika mlade, nasmijane žene i uočio sam da se zapravo zvala Zorana. Naravno, svi smo je ispratili na posljednje konačište. Kad su spuštali lijes u raku, moja draga je zaplakala, a sinu su se čudno caklile oči.

Sutradan, vraćajući se s pazara, opazio sam da je ona škrabotina Zoran i Zora dobila novi izgled: Zoran i Zorana i veliko, jarko crveno srce. U stanu sam zatekao sina u kupatilu kako pažljivo pere ruke. Voda je bila crvena.

- Na što si se posjekao?
- Nije to krv, tata. Flomaster mi je procurio.

Pogledao sam ga, onako, značajno.
Odvratio je pogled odvažno, onako, muški.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.