U Lidl sam nekad odlazila po dobre, uske traperice. U fazi kad sam kupovala krpe, i majice i ljetne haljine, pamučnu majicu za dečkića, nekad sandale na onim mjestima poput štandova punih raznorazne robe. Majice i peraje zajedno, jeftini grudnjaci i ruksaci. A od sveg, samo su te hlače valjale. I neka peciva, kad sam ih još jela češće. Hrana u Lidlu, meni je to bilo za izbjegavanje. Bofl roba. Smrznute kozice, papaline, tjedni talijanske kuhinje, strani slatkiši, umjetno cvijeće. Lidlići su djeca koja se oblače u Lidlu, ne znam da li još uvijek taj trend?! Danas je u Lidl u jednoj splitskoj ulici u kojoj žive moja teta i tetak, ušao muškarac i ubio ženu. Kao u nekom filmu, kad mahniti ubojice trče po skladištu, podrumu s noževima. Nisam čitala vijest dalje, ne znam dob muškarca i ubijene žene. Trgovački centri u doba korone su kao spremišta bez zraka, trake za mahnite kupce na akcijama, sad su i mjesto ubojstva. Sa smrznutim morskim psima u čeljustima razularenih muškaraca. Koji ne puštaju iz svojih grotla one koje su na smrt osudili. Blizu mora, blizu Mediterana, u danu kada je jedan Isilovac osuđen na doživotnu. Jer je jednu djevojčicu iz naroda Jezida pustio da umre na suncu, od žeđi. U Splitu je možda sad bura, i ispire sve ostatke krvi današnjeg dana. Sve do posljednjeg suda za čovjeka. Kao vrstu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.