Piše: Ela Ernoić
Isprva nisam htjela.
Jer me uzrujalo.
A i svjetlost mob uređaja mi je još uvijek zabranjeno...
No, moram.
Tiče se mog bivšeg matičnog kazališta.
Riccardo Mutti je rekao: Kakvo to društvo postajemo gdje je mjesečna plaća jednog nogometaša jednaka godišnjem proračunu jedne operne kuće."
On govori o svotama u Italiji.
Mi smo siromašna zemlja koja nikako da uhvati slamčicu spasa. Kultura je zanemariva, umjetnost nerentabilna no silno potrebna posebno u ovom trenutku (svi će se psiholozi i psihijatri složiti s tom tvrdnjom). Ostaje nam dostojanstvo kojim donosimo ljepotu u ovo sivilo.
Mnogi su nas moji kolege, dirigenti napustili zauvijek ovih godina.
I dok je odlazak Ivana Tasovca, prerano umrlog direktora Beogradske filharmonije bio obilježen opravdanom tugom cjelokupne kulturne i šire javnosti Srbije, kod nas se dogodilo da najveća matična operna kuća u Hrvatskoj, Opera HNK Zagreb ne oda počast ljudima, dirigentima koji su u vrijeme svog vrhunskog rada u njoj, svrstavali Operu uz bok poznatih svjetskih imena.
Miroslav Homen, Loris Voltolini, Pavle Dešpalj.
HNK Zagreb im nije posvetilo ni jednu predstavu, minutu šutnje. Samo štura obavijest na web stranici.
Maestro Homen, Voltolini, Dešpalj, bilo je neopisivo zadovoljstvo i čast raditi s Vama.
Hvala na svemu što ste nas naučili, na svakom osmijehu, poticaju, međusobnom poštovanju i povjerenju.
Ela
Ps. Danas oni, sutra književnici, slikari, glumci, glazbenici, umjetnici. Zar ćemo zaista sve baciti u zaborav. Moram se pitati, zašto, s kojom svrhom?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.