U isto vrijeme odvija se toliko stvari. Krevet nije dovoljno velik da primi isprintane Leyline pjesme na engleskom, knjige koje čekaju na zapis, vješto izdvojenu jezgru smisla i zbivanja, naočale koje manje umaraju oči dok slijede mušice slova na bijelom tlu papirnate pustinje. Jer u Ljubljani, svuda je mir i tišina, kaže Sandra, dok sjedi kraj operne kuće i prisjeća me ožujka na Prulama. Duga rijeka, i melankolija snijega i grad koji je pust vikendom. I uzavrela je krv kad sluti novi odlazak u Perziju, kroz slike prijevoda i pisama, razgovore sa Teheranom, je li snijeg tamo, Drago? Spavaj, dok odmara ti se tijelo od viška energije sabijene u bolne udove. Proći će i to. Krepka sam kao djevojčica, Snjeguljica, sanjala sam puža, priča mi mama. Usporavanje znači. Svijet cvijeća i dima, nimalo predvidljiv. I taj pokušaj pogovora, predgovora, ispred, iza teksta, bliješti ide, istovremeno. U svim pravcima. Istodobnost radosti i tjeskobe. Dan pisanja rukom. Ipak otvaram ekran, to je moje mjesto, moja digitalna utopija. I pišem....
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.